"Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom." - Albert Schweitzer.

Što biste rekli kakav se pomak mora dogoditi u nečijoj glavi da ga odjevni predmeti kao što su gaće i čarape potaknu na višesatno ridanje?
Upravo sam pročitala jednu jako tužnu priču u ženi kojoj je dijete umrlo od meningokokne sepse. Ta bolest nažalost ubija u nekoliko sati i kad su se vratili iz bolnice na prematalici je vidjela njegove ostavljene pelene i slomila se.
Tu bol ne mogu niti zamisliti.
Nekoliko dana nakon što je moj tata umro došli smo na more i vidjeli njegove kupaće gaće ostavljene na sušili za veš. Kao da će se svake sekunde vratiti i otići na plažu. Taj trenutak je jednostavno nemoguće opisati riječima. Psihička bol se polako pretvarala u fizičku, a nakon toga se jednostavno pretvorila u crnu rupu i progutala sve. Zašto je nemoguće da budemo sretni zbog ljubavi koju nam netko ostavlja? Zašto ta ljubav toliko boli?
I zašto ta bol s godinama ne prestaje? Nakon 3 i pol godine ja se osobno ne osjećam ništa manje uskraćeno i prevareno i nadasve tužno.
Čak i činjenica da osobe koje umiru ne odlaze svojevoljno me užasava. Još dugo vremena nakon što je moj tata umro najgore sam se osjećala zbog činjenice da je on možda patio i bio svjesan činjenice da umire, a nije moga učiniti ništa da to spriječi. A vjerojatno se nikad neću prestati pitati jesam li ja to mogla kako spriječiti...

Ono što me umiruje su znakovi da je ponekad ovdje s nama. Postoje slučajevi kada samo sekundu prije nego li netko uđe u sobu osjetim da će doći. Sekundu prije otvaranja vrata osjetim da će vrata biti otvorena.
A kad se dogodi da to osjetim, ali ipak nitko ne dođe jednostavno znam da je došao netko koga ne možemo vidjeti...
A možda mi jednostavno treba egzorcist, tko bi znao?

Kad sam već spomenula čarape uz koje sam ridala... To su one koje mi je stanoviti br.2 (ili Mr.Fatalni) poklonio za Božić. Problem s brojem 2 je u tome što je on, osim činjenice da je budala, jednostavno savršen. Mr. Fatalni je osoba s kojom još uvijek satima mogu pričati o mješavini kozmički važnih pitanja i apsoultnih budalaština.
Problem s Mr. Fatalnim je ukratko u tome što je on zaključio da je došao u poziciju da bira između mene i svoje obitelji. I pogodite tko je izvisio? Mislim, nikada nisam niti imala šanse, oni su totalno brojčano nadmočni.
Dakle, gospodin je svoje izabrao, ali je istovremeno odlučio da me ne misli tako lako pustiti. Njegova ideja je vjerojatno bila imati svoj dosadan tradicionalan život i par tjedana godišnje se naći samnom da ga malo maknem od svakodnevnog sivila.
Meni je prekipjelo kad sam shvatila da je negdje u 6. mjesecu našao curu (koja je izgledala dosadno i pametno). Tada sam i ja odlučila krenuti dalje u nove pohode za brojevima...
I eto dogodilo se to da se posljednji broj (kojeg nikad zapravo nisam nazivala brojem) jako zaljubio u mene, a ja sam ga s druge strane zdušno pokušavala obeshrabriti spominjući mu sve svoje kolekcionarske strasti.
Na kraju sam ja posustala, a ne on i prije nego li sam shvatila, prvi put u životu sam se našla u vezi.
Kada je Mr.Fatalni to saznao, počeo se odjednom prisjećati dobrih starih vremena preko MSN-a u gluho doba noći.
Ispričao mi je vrlo potresnu ispovijest o momku kojem je djevojka slomila srce čim je ušla u vlak i kako se još danima poslije oporavljao od tog udarca. Još je napomenuo kako gleda moju zgužvanu kutiju cigareta koju sam ostavila na njegovom stolu (e pa to mi je mana, ostavljam smeće naokolo).
Moj dečko i on su iz istog grada i kada sam ljetos išla tamo nisam mu se niti javila. Da mi je itko rekao da ću ikada doći u taj grad da vidim nekog drugoga pomislila bih da sanja... Jednostavno mu se nisam imala snage javiti. Double date s njim i njegovom curom mi se baš i nije činio kao provod iz snova.
Kad sam mu to kasnije objašnjavala pohvalio mi se da je prekinuo s curom i to zato jer je shvatio da ona nikada neće biti ja (zapravo me kod njega najviše zadivila njegova inteligencija, ali ovo mu i nije jedan od blistavijih trenutaka). Uvijek mi je govorio da me voli zbog moje inteligencije, što doduše nije baš laskavo, ali tko prosi ne bira. Za nju je zaključio da je jednostavno nezanimljiva. Mislim, s jedne strane ga žalim, ako imaš curu koja izgleda dosadno i pametno onda se barem nadaš da stvarno je pametna.
Ispostavilo se da jadna cura nema potrebe slušati njegove kontemplacije, a još manje sudjelovati u njima.
Ja s druge strane imam problem da moj dečko uopće nema potrebu kontemplirati, nema potrebu pričati samnom ni o čemu što nije banalno i svakodnevno i općenito imam osjećaj da me uopće ne poznaje.
S druge strane znam da me stvarno voli, a to ga čini prvim i zadnjim. Upoznao me sa čitavom svojom obitelji, što bi mi prije godinu dana bilo znak za bijeg, ali trenutno mi jako puno znači.
Na kraju ću se vrlo vjerojatno udati za njega i maštati o nekoj fiktivnoj osobi koja bi me gledala kao br.1, voljela kao Ege (moj dečko) i imala sve ostale kvalitete Mr.Fatalnog. (uz pokoju kvalitetu nekih drugih s popisa, ne bi sad bilo akademski da navodim ;))

Mr.Fatalni mi je rekao da će uvijek žaliti što nema moju hrabrost, a meni će uvijek biti drago što sam je imala jer ću i u starim danima znati da sam živjela ;) Ali sada bih nekako da je kraj svemu. Ovo mi je do sada bilosasvim dovoljno.
No poznavajući sebe i pokvarenu sudbinu, mislim da je ovo tek početak...

Hodao ja sam na žici, na žici od lakoga sna
Skrivao srce u ptici i tebe sam tražio ja...

klikni


S malo zakašnjenja želim vam svima prekrasan, sretan i zaljubljen Božić!!!

Čudim se što ne znam kako
izreći sve to što imam
No ja se ipak trudim
Pažljivo biram riječi

Istina je da su one
Nedovoljne da nas uče
Još si uvijek dijete
Ali nisi sama

Drugi paze da im snovi
Ostanu u mrklom mraku
Ali mi smo ljudi
Drukčijih sudbina

Malenih sudbina...

Ovo je tek početak moje novostvorene opsesije Voland Le Matom koja još uvijek ne jenjava. Ako nekog baš zanima, možete ovdje poslušati http://gloria.com.hr/special/volandlemat/

Zašto se meni ta grupa toliko sviđa? Zato što kad čujem bilo koju od tih pjesama imam osjećaj da postoji barem netko tko me razumije. Svaka od tih pjesama je toliko depresivna i jadobijedna kao da sam je ja sama napisala.
Opet sam u u fazi kad sam pogrešna. Ne želim pisati detalje jer sam si objavljivanjem slika i više-manje svih detalja o svom privatnom životu osigurala apsolutnu neprivatnost na svom blogu.
Uostalom, bilo tko me može prozreti. Tko još od 23 godine uzgaja povrće u vrtu? Pod uvjetom da nije iz nekog brdskog plemena...

Dakle, neću pisati detalje, neću pisati ništa smisleno.... Jedina želja mi je da se nekome požalim. Od svih ljudi koje poznajem ne postoji nitko koga bih u ovom trenutku mogla nazvati i reći koliko sam jadna.
Zapravo, ne postoji niti jedna osoba pred kojom bih mogla plakati, a sada sam u fazi da mi se suze nekontrolirano cijede niz vrat.
Žao mi je što u životu nisam niti s jednom osobom uspjela postići toliko blizak odnos.

Nemam pojma što bih uopće napisala. Idem negdje drugdje biti jadna

Od moje revolucionarno blesave ideje da se bacim na uzgoj povrca proslo je oko 2 mjeseca.
Sto se zbilo u ta dva mjeseca? Uspjela sam prekopati jedan dio vrta. Trebalo mi je otprilke 2 tjedna da opet pocnem osjecati ruke...
Otisla sam do konzuma i kupila sjemenke paradajza (ili rajcica, kako vam drago) i zemlju za cvijece. Posijala sam otprilike polovicu sjemena u teglice za cvijece, plastice case i sve sto mi se naslo pod rukom.
Prekrila sam ih aluminijskom folijom (svi ti tips&tricks su s interneta) i ostavila na terasi uz obecanje da cu ih zaljevati svaki dan. Tog sam se obecanja drzala ravno dva dana i u najboljem slucaju zaljevala bih ih svaka 3-4 dana. Kad sam otisla na kongres nisu dobili vode ravno 2 tjedna iako je bilo poprilicno vruce.
Osim nedostatka vode, prvih nekoliko tjedana nakon sjetve bilo je toliko hladno da je jutarnji mraz bio sasvim uobicajena pojava.
Te jadne biljke nisu imale nikakve sanse od samog pocetka...

No...

Postoje ljudi i postoje paradajzi koji se sasvim uspjesno nose sa 'crvenokosim zlom' (kako me ponekad clanovi moje obitelji zovu).
Jucer sam doteglila doma 20 litara zemlje i prije nekih 15 minuta presadila sam svoje 74 sadnice u vece posude i posijala ostatak sjemena.

Kad malo bolje razmislim, sigurno nesto nije u redu s njima. Ako prezivljavaju moje zanemarivanje, mora da su otporne i na nuklearnu katastrofu. Kao i jabuka koju sam svojevremeno posijala.
Da, imala sam tu fazu sijanja kostica kojeg god voca da sam pojela i jednom prilikom sam jela onako lijepu GMO jabuku velicine omanje dinje. Posijala sam sve kostice i jednako ih uspjesno zanemarivala kao i svo ostalo voce/povrce/cvijece koje sam do sada uzgajala. Jedna biljcica je ipak opstala i izrasla u pravo drvo. Ali to ipak nije sretan svrsetak. Naime, nitko nije imao pojma sto sam ja to posijala, jer ta biljka nije imala bas nikakve slicnosti s jabukom niti s bilo kojim drugim vocem. Cak sam dosla na ideju da odnesem jednu granu na agronmski fakultet da oni razrjese misteriju sto to raste iz sjemena GMO jabuke. No eto nisam imala prilike jer je moj tata od ostatka familije naslijedio onu sasvim destruktivnu crtu i 'presadio' moju 'jabuku' u straznji dio vrta gdje je uvenula :(
Citava ta familija ima nesretnu potrebu posjeci svako stablo kojeg vide jer smatraju da se vrtovi trebaju sastojati od cistog travnjaka. Moj stric je posjekao drvo koje je moj djed posadio kad sam se ja rodila. To je godinama bila moja sljiva i rasla je skupa samnom i onda je on shvatio da mu zaklanja pogled na betonsku zgradu. Ili nesto slicno... Srecom da nisam naslijedila njihovu tankocutnost... Nenamjerna destrukcija je ipak karakteristika mamine strane familije...

'...i proturaju priče da sve curice liče kad je čaša na dnu... pa dobro, možda jedna na drugu ali nikad na nju...'

Svoju neuobičajenu misiju, koja ruku na srce u početku uopće nije trebala biti misija, već je sve počelo s nekoliko lažljivih i pokvarenih Turaka, sam zadnji put spomenula u opisu puta u Eskisehir.
Dakle spomenula sam svoja tri Turka i svoje dvojbe vezane za posljednja dva. Prvog sam zauvijek prekrižila (dobro ne baš zauvijek, ostat će kao plus iznad kreveta ;))

Što se kasnije zbilo ne bi mogao niti Vidoviti Milan predvidjeti, a kamo li vi ili ja.
Njemačka? Pa hajde da i to opišemo. U kratkim crtama jer to putovanje ne zaslužuje više od toga. Ovaj put sam putovala svojim drugim po reku najomraženijim prijevoznim sredstvom - avionom. Broj jedan je ipak brod jer, iako s ostalim prijevoznim sredstvima nikada nisam imala problema, na brodu pokazujem sve znakove morske bolesti.
U avionu se dogodila jedna izrazito pozitivna i jedna izrazito negativna stvar. Sprijateljila sam se sa ženom koja je sjedila kraj mene i predložila mi da me ona i njen muž autom odbace od Kolna do Wuppertala. Uz uvjet da ne prodaju organe naivnih djevojčica na crnom tržištu, uštedjeli su mi puno lutanja po Njemačkoj, jer ja sam ipak od onih koji se gube i u jednosmjernoj ulici. Negativna stvar - privremeno sam oglušila. Ne par sati privremeno, već čitav tjedan privremeno. I odmah sam se razbolila čim sam došla, tako da sam i sebi i drugima bila podjednako privlačna kolko i stup javne rasvjete.
Nekom drugom prilikom ću opisati detalje, jer za ovu priču je bitan samo br.3. U svakom slučaju, dečko je u potpunosti odustao. A moram priznati i ja isto. Nakon što smo u 2 ujutro ostali sami u sobi, a on se bacio na vrlo gorljiv monolog o Turskoj tradiciji, religiji i Kuranu, shvatila sam da koliko god ja njega smatrala izazovom, nisam toliko avanturistički nastrojena. Tako da sam ga se uglavnom klonila.
Između ostalog, primjetila sam da njega puno više zanima Nena iz Rijeke s kojom se družio još u Makedoniji. Pošto nije bilo drugih kvalitetnih Turaka na toj razmjeni, ovaj put sam ostala zakinuta za brojeve. Nakon što smo se vratile iz Njemačke optužio ma da sam ga čitavo vrijeme proganjala, a to je meni bio dovoljan povod da mu objasnim što točno mislim o njemu, na nimalo lijep način. Jadnik se toliko uzrujao da smo, iako sasvim dobro priča Engleski, ja i Nena zajedničkim snagama jedva uspjele odgonetnuti što je htio reći. Kasnije mi je Nena proslijedila poruke u kojima priznaje da se predomislio glede mene jer je shvatio da je zapravo zaljubljen u nju. Iskreno da vam kažem, sasvim smo se lijepo nasmijale, smislile par viceva vezanih za Ahmeta i pršut, Ahmeta i alkohol i Ahmeta i porniće (on je hard core musliman) i ja sam zatvorila to poglavlje svog života, kao i s brojem 1.

U to vrijeme se broj 2 odlučio vratiti u moj život. Zapravo, došlo je do toga spletom okolnosti. Napokon je shvatio da sam ga izbrisala s MSNa i facebooka i rekao mi je da slobodno radim što god hoću po tom pitanju. Igrom slučaja Flavia (prijateljica iz Rumunjske) je išla posjetiti svog dečka u Tursku i pozvala me da i ja dođem. Kako sam zaista htjela ići i zaista mi je trebao smještaj u Eskisehiru, rekla sam broju 2 da ima pravo i da ću učiniti točno ono što želim. I tako sam ga vratila na MSN, facebook i svoj život.

Došlo je na kraju do toga da se Flavia posvađala s dečkom i otišla iz Turske dan prije nego li sam ja došla i tako sam ostala osuđena samo na br.2. To mi je bilo najlijepših tjedan dana u životu...
Prvi put da sam bila jedan dio od onih neizmjerno ljigavih parova koji se non-stop drže za ruke i sami sebi su dovoljni u životu. Iako smo išli na more s njegovim prijateljima, bili smo u potpunost izolirani. Par puta sam ga doslovno molila da se ide malo družiti sa svojim prijateljima, no kategorički je odbijao i samu pomisao na to. Iako smo shvatili da imam zajedničku strast prema filozofiji, da volimo iste knjige i filmove, razgovarali smo i o sasvim banalnim i glupim temama. Jednostavno smo imali o čemu pričati satima. Na kraju mi je rekao da uživa u razgovorima samnom jer sam pametna. Nikad u životu nisam dobila lijepši kompliment. Iako sam na početku kad sam tek došla žalila što on nije broj 1 i što nikada neće imati isti pogled kao broj jedan kada me gleda - znate onaj 'you look wonderful tonight' pogled, do kraja tjedna je broj jedan u potpunost izblijedio u mom sjećanju.
Prije nego li sam došla razgovarali smo o našem statusu i dogovorili se da to što je između nas je samo privremeno i trajat će točno taj tjedan. Jedne večeri su se svi oni poprilično napili i dok sam se ja trudila odvuči ga u sobu uvjeravavši ga da sam ja pijana pa da on treba mene držat za ruku da ja ne padnem, pitao me dal sam zaljubljena u njega. Rekla sam mu da nisam iako uopće nisam bila sigurna da li je moja tvrdnja istinita. To ga je poprilično razočaralo i počeo me ispitivati da što njemu fali... No bio je pijan, možda je to objašnjenje.

Čak mi je i toliko pijan bio tako simpatičan i dok sam se borila s njim da ga uvučem u pidžamu shvatila sam da sam zapravo neizmjerno tužna. Zašto su nekim ljudima ovakve sitnice svakodnevica, a ja imam samo tjedan dana da stvorim uspomene. Samo tjedan dana nakon kojih će uslijediti tjedni i tjedni depresije.
Neprestano mi je, onako usput, pokušavao dati do znanja da njegova obitelj nikada ne bi prihvatila nekoga tko nije iz Turske. Kao da bih ja išta od njega tražila.

KAd sam došla doma rekao mi je da zadnje dvije noći uopće nije mogao spavati jer je znao da ću uskoro otići. Samo me gledao kako spavao, kao onaj put ja njega dva mjeseca ranije.
Kad sam krenula doma, hodao je uz vlak i gledao me kao da zna da se vidimo zadnji put u životu- I ja sam isto znala. I onda si više nisam mogla pomoći. Nisam počela plakati. Nisu mi suze same počele teči niz lice. To je više izgledalo kao napadaj. Istodobno sam se gušila od suza i tresla. Prije toga sam samo jednom u životu imala takvu reakciju. Nije me bilo briga što sam u vlaku, što me ljudi čudno gledaju, što se nalazim u Turskoj gdje ovakvi izlijevi emocija vjerojatno nisu normalni (iako mislim da ih čak niti na Siciliji ne bi smatrali normalnima).
Do tada nisam mogla zamislit čak niti da spavam s nekim u istoj sobi jer mi je smetalo disanje drugih ljudi, a sad mi je postalo sasvim prirodno spavati s njim u istom krevetu (predviđenom za jednu osobu) i mogla bih tako do kraja života, makar se zauvijek budila ukočena.
Inače mrzim kad mi ljudi diraju kosu, a on mi ju je čak sušio fenom i to mi je bilo nešto najnormalnije. I tako je slatko izgledao kad je kuhao...
Teško je ljudima objasniti da nije problem u meni što sam ja uvijek sama. Jednostavno u Hrvatskoj do sad nisam uspjela naći nekoga tko bi bio kao br.2 - jednostavno idealan u svemu. Osim što je malo preopterećen vjerom i nacijom...

Što je na kraju bilo s njim? Još uvijek sam u jednakoj fazi u kakvoj sam bila kad sam došla doma. Čista depresija. Mislim da će biti jako teško zaboraviti ga. On tvrdi da me želi vidjeti jednako koliko i ja njega, no ja sam od onih spremnih propješačiti tisuće kilometara ako je potrebno zbog nekoga. On uvijek ima važnijeg posla i njemu je sve komplicirano. Da smo Romeo i Julija, ja bih odmah popila otrov, a on bi se još par puta predomislio. Očito i nije tako savršen...

Prošli tjedan sam bila na kongresu i nevjerojatno kolko se on zapravo zabrinuo. On nije išao, ja sam išla, zna kakva sam. Scenarij je i sam mogao predvidjeti. Naravno, detalje mu baš i nisam ispričala. Nisam baš toliko blesava.

Kad sam nekome pričala o svoja tri broja, sa zaključkokm da ništa sve skupa od njih, rekli su mi da nađem br.4. A ja eto više volim neparne brojeve. I zaključila sam da mi treba i broj pet pa da mogu pjevati Mambo No.5 ;)

Da li je Ginger Lady uspjela u svom naumu, pročitajte u slijedećem nastavku...

Nastavak moje kolekcionarske sage je poprilično zanimljiv. Upravo sam se vratila s još jednog kongresa (za koji ovaj put nisam morala nositi putovnicu), a između tog kongresa i zadnje razmjene sam još jednom posjetila susjedni kontinent.
Zapravo uopće ne znam gdje sam stala s tim Turcima. Gdje sam stala s pisanjem na blogu, jer u stvarnom životu znam da sam stala na broju pet i da ne želim više biti kolekcionar.
Svi misle da se odlično zabavljam (nisam sigurna želim li znati što ljudi misle o toj mojoj nesretnoj navici skupljanja Turaka), a prava je istina da ne postoji niti jedna emocija na svijetu koju u posljednje vrijeme nisam iskusila. Ljubomora, tuga, bijes, sreća, ogorčenost... uopće nije zabavno kad sve skupa naprave party u vašoj glavi.

Osam dana nisam gotovo uopće spavala, potpuno sam psihički i fizički iscrpljena, a sutra imam 2 kolokvija. Previla plaća za malo zabave...

Neki dan je u 'Kako sam upoznao vasu majku' Ted ponovio staru izreku svoje majke - Nista dobro se ne desava poslije 2 ujutro.
Eto, ja sam dosla do revolucionarne ideje samo 15 minuta prije prekoracenje roka i posto je gotovo 2 ujutro, nemam je s kim drugim podjeliti nego li sa svojim laptopom (koji se uzgred receno zove Charlie).
Uglavnom, posto ovaj semestra slusam manje predmeta nego li obicno, treba naci nacin da nekako potratim/iskoristim vrijeme.
Jedna od opcija je posao ili snimanje filomova koje sam stavila na cekanje tamo negdje prije 2 godine ili fitness koji svaki dan iznova stavljam na cekanje.
U svoju obranu mogu reci da vjezbam najmanje dva puta tjedno, ali otegotne okolnost je ta da meni dva puta tjedno nije dovoljno.
Meni treba rekreacija od jedan sat svaki dan da bih se osjecala zdravom. Kako mi je istekla clanarina u fitness centru (u koji sam zadnjih mjeseci isla jako neredovito), napravila sam racun na rapidshareu i naskidala se svega i svacega.

Konacno sam upotpunila svoju kolekciju Carmen Electra Striptease aerobic (falio mi je 3. dio), skinula 501 vrstu pilatesa (mislim da niti sam Pilates nije znao da ih toliko postoji), pa trbusni ples s velovima, pa zumba aerobic... sve do odlicnih cardio vjezbi koje vodi stravicno anoreksicna i stravicno plasticna zenska, uz 3 jednako anoreksicnih pomagaca. Svi skupa valjda ne teze vise od 100 kila, zajedno sa svim silikonima i kolagenom. Koliko god vjezbe bile dobre, ne mogu se prisiliti da gledam u te misicave kosture. U svakom slucaju, cudo sto se sve moze naci na internetu.
Ostala sam na FitnessYourself programu koji je poput kompjuterske igrice u kojoj animirani osobni trener pokazuje sprecijalizirane vjezbe koje je odresio na temelju tvoje dobi, tezine, snage i kondicije (bezroj testova na pocetku).

Vrijeme mi brzo istice pa moram prijeci na stvar. Posto nema fitnessa bez zdrave prehrane (jer ne mozete skakati dovoljno poletno), a zivim u kuci s vrtom, dosla sam na revolucionarnu ideju da obradujem vrt.
Iako ja to uopce ne znam raditi. Ali svejedno sam htjela ovjekovjeciti tu ideju prije dva ujutro.

U najgorem periodu svog zivota nasla sam se na svom najdrazem mjestu na svijetu i to uopce nije tema ovog posta.
Da bas ne duljim, kulise su slijedece: noc, nebo osuto zvjezdama, vatra i tip na gitari. Da vam misli odmah ne bi skrenule na neku romanticnu scenu, bilo je tamo jos hrpa ljudi od kojih neke nisam poznavala, a neki su mi isli na zivce. Detalji ionako nisu bitni.
U jednom trenutku frajer na gitari poceo je svirati pjesmu iz naslova

Jednom kad noć ukrade nebu
sve što si voljela na njemu
bit će ti žao, bit će ti žao što nisam tu
ruke pamte samo ljubav najbolju.

Jednom kad usne ne budu htjele
u strancu utjehu tražiti
suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo.

Kad tuga jednom na vrata dođe,
a samoća zaboli, hoćeš li moći ime moje
sa usana svojih skloniti.

Bili smo jednom najbolji
o nama su priče su pričali
i sad kad se sjetiš, htjela bi vrijeme vratiti
poslije mene su ti lađe slomile, bure i vjetrovi

Zapravo ne znam jesam li je ikada prije cula, ali ne sjecam se da li je ikada ista u meni izazvalo toliki izljev emocija. Ja do tog trenutka nisam uopce shvacala koliko sam nesretna sve dok nisam shvatila da mi se suze slijevaju niz lice. Ne u potocima, u rijekama zapravo.
Ja zapravo nisam niti bila svjesna da placem, kao niti drugi jer je svjetlost vatre bila poprilicno slaba. Sve dok nisam shvatila da mi je majica gotovo natopljena suzama...
I onda sam shvatila da je vec 'noc ukrala nebu sve sto sam voljela na njemu'. I moje nebo ostalo je prazno.

Taj trenutak bih u svojoj biografiji mogla okarakterizirati kao svojevrsnu katarzu. Nakon toga sam shvatila da nebo jednostavno ne moze postati praznije i da je na meni da ga opet ispunim svojim zvjezdicama.

Jesam li uspjela u tome? Do sada sam ih skupila 11 561.22, sto su moji prijedeni kilometri prosle godine :) (zracnom linijom, ne racunajuci nista unutar granice), odnosno 195 sati provedenih u vlaku i 6 u avionu. I jos sate i sate cekanja na peronima i aerodromima, lutanja po nepoznatim gradovima s nepoznatim osobama... To su moje zvjezdice. Stavljam ih na dlan i otpuhnem u zrak...

Imala sam kolokvij danas i s obzirom na to da sam jako malo spavala noc prije, prespavala sam citavo popodne i sad vise ne mogu spavati.
Cisto zbog nesanice, pocela sam citati vlastiti blog, sto se pokazalo kao velika greska. Nakon ovoga ce me nesanica pratiti do sutra u podne vjerojatno.
Prvi post sam napisala u 8. mjesecu 2005. Od tada je proslo gotovo 3 i pol godine. Mozete li zamisliti? 3 i pol godine necijeg zivota sazeto na par stranica koje vjerojatno nitko nije procitao od pocetka do kraja. Cak ih se niti ja ne sjecam.
Citanje tih stranica je bila velika greska jer od pocetka pisem o svojim strahovima od smrti i od gubitka neke meni vazne osobe u zivotu. Godinu dana kasnije izgubila sam vjerojatno najvazniju osobu u svom zivotu i nekako sam uspjela zaboraviti koliko mi on zapravo fali.
Uhvatio me takav napadaj placa da sam imala osjecaj da cu istovremeno povracati i ugusiti se.
Otkad sam krenula u srednju skolu, pa sve dok nije umro, tata me budio ujutro.
Budila bih se vec na sam zvuk njegovih koraka na stepenicama i znala bih da ce mi reci da mi je skuhao caj. Trebalo mi je jako dugo da se prestanem buditi svakoga dana u isto vrijeme i cekam, nadam se da cu cuti te korake na stepenicama, iako sam na zalost bila svjesna cinjenice da ih necu vise nikada cuti. I da cu si od sada pa na dalje ili sama morati kuhati caj ili moliti nekoga svako jutro da to napravi umjesto mene.
Iako mi je sprovod ostao u mutnom sjecanju, zapamtila sam da je svecenik nesto spominjao kako je tuzno sto on nece svoje 3 kceri odvesti pred oltar... kakav jebeni oltar?!? Meni je tuznije to se ja u posljednje vrijeme osjecam puno odraslijom nego li sam bila prije, recimo, godinu dana i sto one to jednostavno nemoze vidjeti.
Mi smo uvijek imali prijateljski odnos i puno tuznije je to sto nisam mogla docekati da taj odnos postane makar donekle ravnopravan, nego li to sto me nece odvuci do oltara u nekoj napirlitanoj bijeloj haljini.

Mislim da je dosada uzrok svog zla na ovom svijetu. Ne zelim se prisjecati stvari koje me rastuzuju i da mi nije dosadno i da nisam vec 100 puta procitala sve knjige koje imam u sobi, ne bih samu sebe mucila na ovakav nacin.
Drugi put cu radije citati Manifest komunisticke partije nego li vlastiti blog.
Zapravo, htjela sam se malo prisjetiti 2008. godine, s obzirom na to da mi je u srijedu rodendan, ali jednostavo sam izgubila volju. Mozda sutra...

Gume na kotacima... jak motor...puno si mi znacila...pravi otrov...jako sam te voli... pticao bajke... kleo se u bogove, andele, majke

kad bi procjenjivali, onako od oka, ja bi ispo magarac, a ti koka...

To ja malo pjevam zapravo. Kad smo vec kod pjevanja svoj prvi javni nastup/javnu blamazu imala sam s 12 godina kada sam u prepunoj crkvi pjevala 'Tihu noc' na polnocki. Zasto, kako i sto mi je to trebalo ce zauvije ostati nepoznanica.
Moja druga javna blamaza nije stara niti dva tjedna. Naravno mjesto zbivanja je razmjena u Njemackoj.
U Rumunjskoj sam sa svojim kolegama otpjevala 'Marinu' od Prljavaca toliko neartikulirano da cak niti nasli kolege iz zemalja bivse Juge nisu uspjeli dokuciti o kojoj je pjesmi rijec, iako su relativno dobro upoznati s opusom Prljavog kazalista.
U Makedoniji sam se prikljucila kolegama iz Rijeke posto sam ja jedina bila iz Zagreba i zajedno s njima otpjevala 'Kad si sretan'. Bez komentara.
Na Bledu i Istanbulu bili su preveliki kongresi i 'sing a song' obicaj je zanemaren.
U Eskisehiru sam kao jedna ne-Turkinja uz 4 Rumunja pokusala proci kratak tecaj rumunjskog i prikljuciti se njima u izvedbi neke rumunjske narodne, ali nazalost nisam bas talentirana za jezike pa sam morala propustiti ovu jedinstvenu priliku da napravim budalu od sebe. Kategoricki sam odbila pjevati sama pred br.1 i njegovom boljom polovicom.

U Njemackoj nas je bilo dvoje iz Hrvatske. Ili bolje receno dvije - ja i Nena iz Rijeke.
Od prvog dana smo (pred poprilicno sokiranim Turcima) uvjezbavale koreografiju za 'Hajde da ludujemo' s tim da sam ja zvucala jos lisenije sluha nego li inace jer sam bila bolesna i doslovno nagluha!
Smislile smo i koreografiju za 'Moj mali je opasan' koja doduse vise podsjecala na jezik gluhih nego li na plesne pokrete, a i znak za 'mali' se mogao poprilcno dvosmisleno shvatiti.
Dakle, imale smo spreman nastup, a onda se nasao neki pametnjakovic u liku Marka iz Beograda koji je poceo protestirati zbog naseg zajdenickog nastupa, s obzirom na to da nismo iz istog grada iliti istog lokalnog komiteta.
Zakljucile smo da bismo mogle jos svaka jednu pjesmo solo otpjevati, sto je zapravo bio poprilicno tezak zadatak. Da se mene pita, pjevala bih Supermen od Hladnog piva ili nesto tome slicno, no zgodnije je bilo nasi prikladan trash koji bi se uklopio uz Tajci.
Nena je odabrala 'Pojest cu sve kolacice', a ja sam se dvoumila izmedu "Ja sam lazljiva' i 'Svileni'. Izbor je pao na prvu pjesmu.
(za veci dozivljaj: http://www.youtube.com/watch?v=3TPv8c6LMPs)

Samo cu napomenuti da smo 'nastupale' u nekom njemackom pubu na POZORNICI, a generalnu probu odrzale smo u predprostoru zahoda. S tim da je sam vlasnik puba vidio jedan dio moje probe i zamolio me da mu kazem tocno vrijeme svog nastupa jer nikako nije htio propustiti taj dogadaj. Cak sam ga uspjela uvjeriti da sam ja poznata 'pevaljka' Balkana ;)
Zasto je moj nastup nesto sto se ne propusta? Pa ne bih bas rekla da je tajna u mom andeoskom glasu. Mojoj popularnosti vise je pridonjela potpuna pripremljenost za nastup, pocevski od cetke za kosu umijesto mikrofona, do dugih crnih satenskih rukavica i prekratke haljine...
A i same rijeci pjesme su bile pogodne za moju super-cool koreografiju sa crnim rukavicama (pricaj prstima... i maaaazi me, lako za zamilsiti, zar ne?)...

I tako su se Markova predvidanja obistinila - od pocetnog odbijanja da pjevamo same doslo je do toga da su nas gotovo trebali tjerati s pozornice ;)

Sa slikama se ipak ne bih htjela sramotiti, pa ih ovaj put nece biti :))))))

Ostatak razmjene je poprilicno tragican, mozda ga uskoro opisem. A mozda ubrzo opet navucem koledzice... tko zna? Moja putovnica jednostavno ne voli biti u ladici...

Ovo je pisano prije tjedan dana


Čitavu noć sam provela u izradi programa iz predmeta 'Ceste'. Došla sam doma u pola 5. Ili pola 6. Ne sjećam se više. Prespavala sam čitav dan...

Kad se sjetim sebe sa nekih 16, 17 godina, sjećam se i svoje duboke uvjerenosti da ću u dobi od 22 godine, koliko sad imam, voditi nadasve zanimljiv i uzbudljiv život.
A na što sam ja spala? Istina, dolazim doma gotovo u zoru i još k tome omamljena, ali ne od ludog provoda, već od cjelonoćnog buljenja u ekran u neuspjelom pokušaju da projektiram nekakav poljski put od grabe A do grabe B u nekom zabitom (i neravnom) kutu Lijepe naše...

Iskreno da vam kažem, uopće se ne osjećam posebno loše zbog činjenice da mi je život pomalo dosadan. Kad pokušavam unijeti malo zabave u život, nađem se usred raspleta niskobudžetne južnoameričke sapunice. Ili je možda Srednje Amerika u pitanju? Uglavnom, jedna od onih sapunica s toliko niskim budežetom da umijesto statista imaju hrpu kaktusa, čisto radi uštede.


Stala sam vjerojatno tamo negdje kad je noćna mora zvana Eskisehir završena. Oko ponoći sam se otišla u sobu spakirati (što u mom slučaju uvijek znači nabacati stvari u kofer, sjesti na njega da se zatvori, procjeniti bez kojih stvari mogu kad shvatim da niti uz najveće napore kofer jednostavno ne mogu zatvoriti...), a već u 2 ujutro bila sam u vlaku za Istanbul. Zajedno s 3 Rumunja i Denizom iz Istanbula.
Kad sam se pakirala, gledala sam broja 2 kako mrtav-pijan spava na mom krevetu i osjećala sam se baš tužno... Tužno zbog toga što je izgledao tako lijepo dok je spavao, tužno zbog toga što se nismo upoznali u nekom drugom životu i tužno jer već sad znam da će biti još hrpa njih koje ću gledati kako spavaju dok ja pakiram kofere...

Nisam još sasvim objasnila zašto i kako je Ahmet (neupućeni neka pročitaju post o Makedoniji) postao br.3. Zapravo, to je vrlo nategnuto i zapetljano...
U Makedoniji smo na samom kraju razmjene razmjenili MSN adrese i javio mi se čim se vratio doma. Zapravo, čim sam se ja vratila, jer je meni duže trebalo.
Moje zavodničke vještine skakanja po drvenoj gredi su se ipak pokazale uspješnima jer smo Ahmet i ja počeli jako učestalo razgovarati preko MSN-a i on se pokazao kao izuzetno inteligentna osoba i pametna osoba.
Naše dopisivanje je rezultiralo time da sam ja njega nagovarala da dođe u Eskisehir na razmjenu. Na kraju nije mogao doći , ali našli smo se u Istanbulu taj zadnji dan, prije nego što sam ja otputovala u Zagreb.
Ne mogu reći da se nešto posebno dogodilo između nas, osim što me poljubio kad sam ulazila u vlak - dokaz broj 169690 da sam hodajući klišej... I to na očigled mojim frendovima iz Rumunjske koji su me vidjeli s br.2 u Eskisehiru...


Pisano sada

Neko vrijeme sam balansirala između br.2 i br.3 (nažalost samo preko MSN-a), da bih na kraju shvatila da niti od jednoga od njih ništa...
Što se br.2 tiče, nakon samo tjedan dana imala sam osjećaj da ga maltretiram samim time što mu se povremeno javim preko MSN-a. Izbrisala sam ga prije mjesec dana i on to još uvijek nije shvatio...
Što se br.3 tiče, on previše moralizira. On ne želi vezu s nekim tko živi gotovo na drugom kontinentu, a neka ne-veze njemu nije moralna...

Broju 1 sam rekla da ga više nikada ne želim vidjeti i bila sam poprilično šokirana kada sam vidjela njegovo ime na listi sudionika na kongresu u Njemačkoj.
No ipak, jedan dio mene ga je htio vidjeti. Za mene je odnos s njim kao i slušanje Balaševića. Ima pjesama koje mi je stvarno neugodno slušati bez slušalica jer su toliko glupe i nekvalitetne, a opet ima i pjesama zbog kojih ga smatram jednim od najdražih pjevača. Dakle, s jedne strane tu je 'Babay Blue', pjesma koju mrzim i prezirem, a s druge strane imamo 'Noć kad sam preplivao Dunav' - pjesmu koja je toliko lijepa da me svaki put gotovo rasplače...
Tako je i s br.1 - ponio se kao gad prema meni i to nekoliko puta, a s druge strane on je jedina osoba uz koju sam se osjećala stvarno prekrasnom, a taj osjećaj je ponekad nenadmašiv...

I zbog toga moje razočaranje nije moglo biti veće kad sam čula da nije mogao dobiti vizu i da ipak ne dolazi. Vjerojatno je puno bolje za mene što ga neću vidjeti... Tko zna što bi bilo..

Dakle, prekosutra opet preko granice... :D

Nazalost, slike cu dobiti tek u Njemackoj, pa ce postovi biti bez slika.
Na razmjeni nas je bilo razmjerno malo, i samo 2 cure - Flavia i ja...
Prve veceri nismo imali neki sluzbeni welcome party. Zapravo svih 10 ili koliko nas je vec bilo smo isli u stan od the Turka, kasnije prozvanog 'the name we shall not mention' (skraceno tnwsnm) ili jenostavno br.1 (sto nema bas nikakve veze s istoimenim likom iz Alan Forda).
Uglavnom sam opet obnavljala stara poznanstva, ali i upoznala sam neke nove ljude... Kako je moguce da netko do svoje 22. godine zivi u takvoj zabludi? Kakavi Britanci, Irci... Turci su jednostavno nenadmasivi.
Dvojica od njih su pokazala zavidne talente u plesanju trbusnog plesa. zapravo u plesanju trbusnog plesa dok su istovremeno toliko pijani da jedva drze ravnotezu i usput radi boljeg dojma imaju boce pive na glavi. Da nije bilo br.1 jedan od te dvojice bi mi bio iduca meta. A jos je imao i zelene oci i rupice na obrazima kad se smije...
I onda se pojavio br.1 i svi su drugi jednostvano nestali. Uopce nismo imali prilike razgovarati, no u Makedoniji smo recimo razvili svoj jezik znakova cisto da se mozemo diskretno dogovarati oko nekih pojedinosti.
I znakovima mi dano do znanja da bas i necu spavati tu noc... Sto se naravno nije dogodilo. Kad smo se vratili u apartman, ostali smo nasamo na par minuta i rekao je da necemo imati toliko vremena kao u Makedoniji, jer ipak je on glavni organizator, no obecao je da ce dati sve od sebe.
U organizaciji su bile 3 cure od kojih je jedna djelovala pametno i dosadno, a druge dvije su izgledale priglupo. Njih dvije su bile u apartmanu samnom i Flaviom i trebalo im je svega nekoliko sati da stvore negativno misljenje o nama. Kada sam ih pitala da ponove kako se zovu, jer je ime jedne zvucalo kao da se osoba koja ju je isla prijaviti na opcinu kad se rodila propisno napila i umijesto imena proizvela neki neasrtikulirani zvuk. Ime druge je zvucalo kao ajvar. Ili Ajfar, Ajfan... Koga u ostalom briga?
Umijesto da ponove svoja imena, rekla su mi da ce mi reci sutra jer sam ionako previse popila pa necu zapamtiti (?!?). Stvarno se nije isplatilo objasnjavati im da sam popila ravno jednu pivu...

Drugi dan smo u programu imali obilazak sveucilisnog kampusa u Eskisehiru. Neki ljudi niti nemaju sveucilisni kampus. S druge strane, njihov kampus ima vlastiti aerodrom. Grade ogromnu zgradu samo za studentske udruge sprostorom za kazaliste, posebnim prostorijama za svaku udrugu, sportskim dvoranama, dvoranama za ples... Cudno je da se u nekoj drzavi toliko drzi do studenata...

Iako je turska od travnja postala moja br.1 zemlja, nisam imala pojma kakva je politicka situacija u toj drzavi. Zapravo, znala sam jako povrsno kakvog predsjednika imaju, ali nisam to shvacala ozbiljno.
E pa sada sam saznala da su Turci u svakom trenutku pripravni na gradanski rat. Cak su i neki od mojih prijatelja nabavili oruzje, sto me da budem iskrena sokiralo. Jedino ostaje neodgovoreno pitanje kome ce se vojska prikloniti dode li do pobune...

Turci su, naime, jako ponosni na svoju zemlju i na reforme koje je Ataturk proveo jos pocetkom 20. stoljeca. Da nije bilo njega, Turska bi danas izgledala kao Irak, a otprilike to njihov konzervativan i jako religiozan predsjednik zeli postici.

U kampusu je bio prosvijed protiv njega, koji je izgledao prilicno zalosno jer je brojao svega 6 sudionika. 7 zapravo jer im se Sebi iz Rumunjske odlucio pridruziti... Ja nisam imala bas nikakvu zelju izvikivati parole na Turskom i sramotiti se...

Navecer smo imali neku sluzbenu veceru, a kasnije smo isli u vikendicu njihovog profesora. Da, u Turskoj profesori pozivaju svoje studente u vikendice...
Tu vecer sam se osjecala odlicno jer sam se konacno naspavala i izgledala dobro, a i na kraju krajeva, bila sam u Turskoj. Kad sam u Turskoj osjecam se jadno ako dobijem manje od 100 komplimenata dnevno... A i bile smo samo 2 cure (ako ne racunam one tupace iz organizacije)...
Br.1 nije dosao na veceru i zapravo jedva sam cekala da ga vidim u toj vikendici. Kada je konacno dosao, nije bio sam. Osmijeh mi se jednostavno zaledio na licu kada sam prepoznala njegovu pratnju koju sam do tada vidjela samo na slici. Sada je odjednom sve postalo stvarno...

U citavoj veceri nisam niti jedan jedini put pogledala u njihovom smijeru i iako je bilo hladno, ja sam vecinu vremena provela vani u majici kratkih rukava pod vjecnim izgovorom pusenja.
Srecom, trbusni plesac od veceri prije je doslovno proveo svaku sekundu samnom. Kasnije sam se pitala kako je br.1 bio siguran da ja necu napraviti neku glupost i dosla sam na pomisao da je taj decko bio njegovo osiguranje.
Uopce se niti ne zelim prisjecati kako sam se osjecala te veceri. To je bilo prije mjesec dana, ali uspjela sam to potisnuti u sjecanju toliko da se sad cini kao je proslo najmanje 5 godina. Zapravo, ne cini se nista stvarnije od nocne more.

Kada sam pomislila da ne moze biti gore, dosao je do mene, skupa s njom i upoznao nas je. Izraz na mom licu bio je mjesavina soka i gadenja i iste sekunde sam se okrenula i nestala iz sobe. Ostatak veceri sam provela vani. S trbusnim plesacem. Koji je od ovog trenutka price br.2. Sjedili smo vani i smrzavali se sve dok nije dosao neki djedica s velikim brkovima i puskom u ruci. Ja sam se toliko izbezumila da sam ozbiljno razmisljala da se vratim u kuci, ali na kraju mi je djedica s puskom bio bolja alternativa od onog para unutra.

Kada smo se vracali prema apartmanu pitala sam br.2 koliko su si on i br.1 zapravo dobri. Ne znam zasto uopce pitam pitanja na koja ne zelim dobiti odgovor? Njih dvojica su, naravno, bliski kao braca...
I onda sam mu sve ispricala. Citavu sagu o meni i broju 1. Nisam zeljela da to ispadne kao neka osveta jer mi se stvarno svidao decko, a nisam niti zeljela da nakon sto ja odem njih dvojica vise ne progovore niti rijeci.
Rekao je da mora razmisliti.

Iduci dan mi je Flavia ispricala kako je br.1 zapravo prekida s curom jer je ona vidjela neke kompromitirajuce slike iz Makedonije. Gdje i kako je ona uspjela vidjeti kompromitirajuce slike, jer na svima uglavnom nosimo kacige i ne izgledmo pretjerano zainteresirani jedno za drugo.
Uglavnom, ona je mene zeljela upoznati, a on je njoj htio dokazati da su nase zabave sasvim bezazlene. Uspio joj je dokazati upravo suprotno. Kao prvo, ja sam reagirala tako kako sam reagirala i odmah joj je postalo sve jasno. Kao drugo, kao jedine dvije cure koje su bile tamo, Flavia i ja samo se pokazale u najgorem mogucem svijetlu. Blago receno pretjerale smo s alkoholom, kada je upoznala mene sjedila sam Arasu u krilu (Aras je prijatelj iz Istanbula i to je bilo cisto prijateljski), a kada je upoznala Flaviu uhvatila ju je usred dirty dancinga s nekim tipom.
Ta jadnica vjerojatno jos uvijek misli da je nasa organizacija Sodoma i Gomora.

S njim uopce nisam imala prilike razgovarati, a nisam niti htjela zapravo. Bila sam previse ljuta. Br.2 i ja cemo vjerojatno na svim slikama izgledati kao par, ali iducih nekoliko dana izmedu ans nije bilo apsolutno nista.

Te se veceri slavio Sebijev rodendan i bilo je razmjerno zabavno sve do trenutka kad br. 1 i njegova cura nisu dosli. Jednostavno nisam mogla vjerovati da ju je opet doveo. Ona nije tamo imala sto traziti jer kao prvo, nema nikakve veze s gradevinom, a mi smo clanovi udruzenja studenata gradevine, a kao drugo izgleda kao da se ne zna niti potpisati, tako da cisto sumnjam da ista studira.

Opet se ponovila ista prica sa mojom ocitom promjenom raspolozenja kad sam njih vidjela. Ovaj put su Rumunji donjeli palinku, tradicionalno rumunjsko pice slicno rakiji, za koju je Flavia rekla da je pravi lijek za sve. I tako smo si nas dvije dale oduska u alkoholu.

Ta je vecer za neke ljude bila nocna mora, a za neke ostvarenje svih snova. Sebi se izvrsno zabavio jer mu je bio rodendan i dobio je party iznenadenja.
Br.1 se u sobi svadao s curom, a ja sam na balkonu urlala na br.2. Htjela sam otici doma, u Zagreb jer vise nisam imala potrebe trpiti niti br.1 niti njegovu bolju polovicu, a jadan br.2 je bio jedina osoba koja se ansla u blizini. Jos uvijek mislim da mu je bilo placeno za to...

I tako s jedne i s druge strane je netko urlao, a drugi trbusni plesac je odlucio malo prisluskivati te se pravio dau kuhinji trazi pivu (iako mu je bila pred nosom). Flavia je dosla provjeriti je li sve u redu samnom i tako su se njih dvoje sreli u kuhinji i bila je to ljubav na prvi pogled...

Od tada je to bio tjedan u kojem sam bila dosadna treca osoba uz jedan ljubavni par. Od br.2 nije bilo apsolutno nikakve koristi jer iako je non-stop bio uz mene, nije davao nikakve naznake da je zainteresiran za nesto vise od pracenja u stopu.

S br.1 sam pokusala razgovarati. Objasnila sam mu da sam ja njga prije svega smatrala prijateljem i da sam dosla u Tursku (uz sve muke ovoga svijeta) da mu ne propadne razmjena za koju se toliko trudio najvise zbog toga jer postujem i njega i njegov trud. To je bila istina. Dugo sam razmisljala bih li uopce otisla zbog citave situacije, a i zbog duzine puta, ali gotovo me preklinjao da dodem. Sjetila sam se da je jos i u Makedoniji obecao da nikada necu upoznati njegovu curu.

Dakle njega cura ostavlja zbog mene i najlogicniji potez s njegove strane bi bio da mi je javio kakva je situacija i da ne dolazim. Na zalost, postala sam osoba koja shvaca, koja ima razumijevanja za druge koliko god oni sebicni bili. Naravno da ne bih dosla u tom slucaju...
Ali ne, gospodin je odlucio uciniti sve samo da zadrzi curu, ali nije mogao niti odoljeti zabavi tijekom noci.
Vjerojatno je ocekivao od mene da cu suradivati 100% i samim time je pokazao da on prema meni nema niti minimum postovanja.

On nije shvatio niti slova od toga sto sam mu rekla, samo me molio da ne radim probleme i da se ne vracam u Zagreb.
Rekla sam mu da problema nece biti pod uvijetom da je vise nikada ne dovode sa sobom. Odigrat cu svoju ulogu do kraja, a nakon toga ga vise nikada ne zelim vidjeti...
Te veceri ju nije doveo jer se niti on sam nije pojavio. Kada ju je vecer nakon toga opet doveo, ja sam se pravila da sam bolesna i nisam isla van. Pa i bila sam bolesna - povracalo mi se od njih.

Predzadnji dan dosla sam na genijalnu ideju. Mjesto zlocina je trebalo biti zenski wc, a zlocin sasvim jednostavan - kada bi ta cura otisla na wc, Flavia i ja bismo slucajno stajale ispred i prepricavale socne detalje iz Makedonije. On se njoj zakleo da se nisat nije dogodilo, ali mislim da bi bila sklonija povjerovati prici koju je slucajno nacula u zenskom wc-u.
U citavom tom tjednu nisam se osjecala bolje i vjerojatno nisam izgledala bolje. Spremna za zlocin... od kojeg sam odustala vec u startu. Kao prvo, on su kao simbioza - pratio ju je cak i do wc-a. Kao drugo, izvrsno sam se zabavljala s br.2, dok nas je br.1 ljutito promatrao sa strane. Na kraju se opet posvadao s curom i otisli su doma. Ma koga briga, njih dvoje zasluzuju jedno drugo...

Citav tjedan kad god smo se vracali iz vana, br.2 bi me otpratio do vrata sobe i meni je svaki put bilo na vrhu jezika da ga pozovem unutra. Ali nisam znala kako bi reagirao...
I onda kad me pitao da li bih mozda htjela prespavati kod njega, jedina pomisao je bila 'ajde konacno'. Priznao je da jednostavno nije mogao jer se bojao da ce povrijediti prijatelja, sto je meni bio do kraja glup razlog jer prijatelju je bilo ravno odavde do Australije sto i s kim ja radim.
Nazalost, kad bih ocjenjivala, br.1 bi cesto dobio 10/10. Br.2 bi dobio 2/10 samo zato sto je tako drag i simpatican. Inace ne bi bilo niti 1.

Ali zadnji dan s njim mi je bio super i uopce mi vise nije bilo stalo do toga hoce li br.1 ovesti svoju priglupu plavusu sa sobom ili ne.
Ipak, Flavia i ja smo morale zlobno iskomentirati njenu odjevnu kombinaciju koja se satojala od crnih tajica, crnih kratkih hlaca i crne majice, rozih tenisica, bijele jakne, ogromne roze torbe za fitness, roze trake za kosu... ma prosudite sami. Malo mi je falilo da joj svojim najnevinijim izrazom lica kazem kako je lijepo od nje da nam se pridruzila odmah nakon sata aerobica


Ovo na glavi je konjski rep na stranu. Obratite pozornost na nokte i nemojte smetnuti s uma bijelu jaknu i ogromnu rozu torbu za fitness.
Ja sam se zapitala sto je uopce vidio u meni ako ga privlace takve cure. Uostalom, ta niti jednom nije niti rijeci progovorila, samo se glupavo smijuljila. I bila je jako dobra prijateljica s one dvije iz organizacije.

S brojem 2 sam se zabavila kao nikad u zivotu i bas me bilo briga za ostatak svijeta. Dok se 'bolja polovica' pojavila u svom vjerojatno najboljem izdanju (koliko god njen ukus bio diskutabilan), ja sam se obukla kao za setnju gradom, a ne za zavrsni party. Odlican je osjecaj kad se super zabavljas i osjecas predivno iako si u trapericama i tenisicama. Jedino mi je bilo vruce sa salom oko vrata, ali alternativa je bila hodanje po svijetu s plavim vratom. Flavia ionako od pocetka tjedan nije skidala sal...

ovo bi bio moj limit, ostatak nekom drugom prilikom

Ponekad je lakse kada vlastiti idiotizam zamjenite sa avanturizmom. Barem se bolje osjecate.
Kada imate 22 godine, zensko ste i odlucite sasvim sami putovati vlakom preko citavog Balkana, tu vise nema razmisljanja. Jednostavno ste idiot...

Vec od samog pocetka sve je krenulo krivo. Vlak za Beograd je kasnio gotovo 2 sata. Sjedila sam na peronu na koferu i jedino sto mi je kroz glavu prolazilo bilo je - idi doma, imas jos vremena!!!!
Ipak sam se ukrcala u vlak. U Beograd sam stigla oko ponoci i prespavala kod prijatelja. Zapravo ne bih mogla reci prespavala jer se toliko rijetko vidimo da smo pricali citavu noc.
Vlak iz Beograda za Istanbul je trebao krenuti u 8 i 40. U 8 i 30 stajali smo na peronu i pricali. U 8 i 40 i dalje smo stajali na peronu i pricali, razlika je bila jedino u kulisama - jedini vlak za Istanbul tog dana se polako, ali sigurno udaljavao. Cak i oni koji me jako dobro poznaju zapitat ce se iz kojeg sam ja razloga dolazila sve do Beograda da bih stajala na peronu i gledala vlak za Istanbul kako odlazi iako sam dosla na vrijeme?
Imam jako dobru ispriku. Valjda... Prijateljb iz Beograda je rekao da vlak s dva vagona jednostavno nije dovoljno velikih dimenzija za vlak koji vozi na relaciji Beograd-Istabnul, a taj vlak ionako uvijek kasni... postalo nam je sumnjivo kad smo vidjeli da 'vlak koji nije moj' odlazi tocno u isto vrijeme kad i moj vlak.
Oborili smo sve rekorde trcanja s ruksakom, koferom, vrecicama... potom i rekorde u nalazenju taksija... taksist je preksio vjerojatno sve prometne propise koji su ikada postojali... ali eto, stigla sam do iduce stanice prije vlaka i uspjela se ukrcati. Da barem nisam...

Posto nisam spavala citavu noc, a dobro je poznato da jedna osoba mog stupnja neodgovornosti tjedan dana prije puta ne spava jer jednostavno imaprevise toga za obaviti (a opet nekim cudom ne obavi nista), uzela sam kupe za spavanje i probudila se tamo negdje usred Srbije...
To je jedan od razloga zasto sam isla vlakom. Doduse krenula sam 3 dana ranije, no u ta 3 dana sam nadoknadila citavih tjedan dana nespavanja. Drugi razlog je naravno taj da me put do Eskisehira kostao sveukupno 100 eura. Avionska karta samo do Istanbula bi bila 300 eura. Razliku uvijek mogu potrositi za... pa jos jedno putovanje, naravno! Za svega 2 i pol tjedna idem u Wuppertal, Njemacka. No koga briga, zapravo. Vratimo se mi u srediste Srbije...

Nakon sto sam se naspavala citala sam knjigu koja zapravo nije mogla biti prikladnija - 'Pravi se da ovo nisi vidio'... Kada sam prvi put procitala tu knjigu imala sam neodoljivu zelju da i ja malo radim gluposti. Ovaj put sam je citala usred izvrsavanja te svete misije...
Nakon izmjenicnih perioda spavanja i citanja odlucila sam malo izvidjeti situaciju u vagonu.U kupeu do mene bio je par iz Zagreba koji je preko Istanbula putovao na Tajland (plan za skoru buducnost), na samom pocetku je bio kondukter iz turske koji je natucao Ruski i setao se po vagonu u kratkim hlacama (istina, grijanje u vlakovima je prejako), a na samom kraju vagona je bio neki decko koji uopce nije izlazio iz kupea.
Sve dok nije odlucio doci do mog kupea da pita dal mu posudim knjigu jer je vidio da citam. Posudila sam mu knjigu i ocekivala da ce otici, no on je samo priznao da ga moje knjige uopce ne zanimaju i da je zapravo htio razgovarati samnom jer sam mu se od svih ljudi iz vlaka najvise svidjela (a stvarno je imao ogroman izbor...).
Prvih pola sata sam ga slusala sa zanimanjem i sudjelovala u razgovoru. Iduca 4 i pol sata sam napadno zijevala, gledala na sat i uporno ponavljala da mi se spaaaaavaaaa... Ne moram niti napomenuti da sam ga slusala sa podjednakim zanimanjem kao i kloparanje vlaka. Ako ste sami u valku naputu koji traje 24 sata i obrati vam se osoba u narancastom s jednim dugim pramenom u inace kratkoj kosi... jednostano se pravite da pricate Madzarski. Nitko ne razumije Madzarski, a vjerujte, nitko si ne zeli priustiti petosatni monolog o Krishni. Osim toga, taj bezobraznik mi je rekao da sam osoba izuzetne inteligencije i srednje ljepote. Mozda sam povrsna, ali citav zivot sam zeljela da bude obrnuto.... Jos je kao procjenu moje dobi spomenuo broj 35! Nakon toga sam mu dala do znanja da ja neodgodivo idem spavati i da bi bilo lijepo od njega da se trenutno izgubi iz mog kupea...
Na granici Turske i Bugarske mom vlaku se prikljucio vagon iz Bukuresta u kojem su bili Flavia, Bob, Petrus i Sebi, moji najdrazi Rumunji (i gotovo jedini koje poznajem).
Nasli smo se tek u Istanbulu jer su svi vagoni zakljucani pa se ne moze prelaziti iz jednog u drugi.
U Istanbulu smo cekali da netko dode po nas i uputi nas kako da dodemo do kolodvora koji je na azijskoj strani i s kojeg polazi vlak za Eskisehir.
Ovaj put nisam vidjela puno od Istanbula, samo sam se propisno smrznula na katamaranu kojim smo presli Bospor.
Na kolodvoru nas je docekala prilicno losa vijest - sva mjesta u iduca 3 vlaka su popunjena i u Eskisehir mozemo stici tek vlakom koji krece u 11 navecer, a stigli bismo drugi dan ujutro.
Odlucili smo da idemo u prvi slijedeci vlak i da cemo, ako bude potrebno, stajati. Pokazalo se da vlakovi u Turskoj uopce nemaju obiljezena mjesta i da su osobe koje rade na zeljeznickom kolodvoru maloumne.
Nakon vise od 30 sati u vlaku, jos 6 sati nije predstavljalo bas nikakav problem i vrijeme smo kratili prepricavanjem svih novosti od zadnja 2 mjeseca koliko se nismo vidjeli.
Kad smo bili na sat vremena udaljenosti od Eskisehira, the Turak je zvao da se uvjeri da li stvarno dolazim :D

Iako je ovaj put bio pomalo traumatican, osjecala sam se sretno jer je zvao i nisam niti sekunde pozalila sto sam morala cuti sve tajne Krishna religije (ili kako god). Ne znam niti sama kako sam odjednom dosla od faze - draze mi je spavanje od njega do - trpit cu i Hare Krishnu samo da dodem do njega. I u tom trenutku stvarno mi je bilo drago sto se vec u Zagrebu nisam okrenula i odustala od svega...

A onda je vlak stao. Tih sat vremena sto je stajao iskoristila sam da naucim Sebija kartati remi. Prilicno dosadna igra ako se karta jedan na jedan. Uskoro nam je dosadilo i odlucili smo saznati zasto stojimo usred nicega, pogotovo zato sto smo prakticki proveli vec dva dana u vlaku i od cilja nas dijeli jos sat vremena.
Nakon nekih 2 i pol sata svi putnici vlaka su se udruzili i uspjeli zajednickim snagama sloziti recenicu na engleskom. Doduse, nije bas bila razumljiva, ali barem su si dali truda. Kvar na elektricnim instalacijama....
Kad smo vec izgubili svaku nadu, vlak je koncno krenuo! I vozio punih pet minuta.
Nakon jos jednog sata stajanja i nakon puno truda i muke od strene nasih turskii suputnika nesklonih stranim jezicima, objasnjeno nam je da se ispred nas dogodila teska prometna nesreca... Trebali smo izaci iz vlaka i cekati autobuse koji ce nas odvesti u prvi slijedeci grad gdje cemo morati pricekati novi vlak.

Kada smo usred nicega sjedili na koferima i cekali da se probudimo iz te nocne more, jedino sto me sprecavalo da ne pocnem histericno plakati bila je cinjenica da sam ziva. Mogla sam biti u tom vlaku ispred nas (tada srecom nisam znala da je taj vlak prevozio drva, a posto ja nisam drvo tesko da sam se mogla naci u njemu)...
Nakon jos jednog sata cekanja autobusa, pa voznje od pola sata, pa jos sat i pol cekanja drugog vlaka, pa jos sat vremena voznje vlakom, konacno smo dosli u Eskisehir.

Zapravo, uvijek sam mislila da cu u taj Eskisehir doci u velikom stilu... ako ste pazljivo citali, mozete samo zamisliti kako smo svi skupa izgledali nakon te 'pustolovine'...
Ali nakon sto sam se oprala, presvukla i nasminkala, to je sve bilo iza mene. A tjedan dana razmjene ispred mene :))

na samom pocetku


koke, ovaj glupav izraz lica je zbog premalo sna

kasnije cu dodati ostatak

Poštovani čitatelji, da biste shvatili što, kako i zašto se zbivalo u Eskisehiru (gradu u koji ja sigurno više neću nogom kročiti), trebala bih do kraja opisati zbivanja iz Makedonije.
Iako su ti dani bili preludij potpunoj propasti, uvijek će mi ostati u sjećanju kao predivni...
Pa Dominic, odgovor na tvoje pitanje je sasvim jednostavan - lagala sam. Nisam mu mogla odoljeti. Već druge večeri zapravo. Zašto? Ne znam. Možda zato što mene nikad u životu nitko nije volio i treba mi iluzija da me netko voli, iako sam potpuno svjesna činjenice da me on samo želi odvuči u krevet i ništa više.
Nažalost, došla sam do točke kad mi je i to postalo dovoljno.
Makedoniju ću uvijek pamtiti po nesnosnim vručinama i po nesnosnoj grižnji savjesti. Osjećala sam se krivom, osjećala sam se jadno jer sam vidjela što ja njemu u cijeloj toj priči predstavljam, ali opet osjećala sam se dobro.
Možda nema smisla da prepričavam događaje iz raznoraznih tvornica i gradilišta, jer na kraju krajeva to baš nikoga ne zanima.
Doduše, jednom prilikom pri razgledavanju sanacije mosta, stajala sam na skeli ispod koje je bila provalija dubine vjerojatno veće od 100 metara. Skela je, po mojoj slobodnoj procjeni, bila zrela za rušenje, a ispred mene je hodao jedan pomalo krupan mladić. Ali na kraju krajeva, to i nije tako zanimljivo. Vjerojatno bi bilo zanimljivije da smo svi skupa propali i jedino se uz pomoć ogromnog talenta za akrobacije uspjeli održati na životu. Onda bi se isplatilo opisivati posjete gradilištu.
Posjetili smo i knaufov rudnik gipsa, što je za mene bio najljepši doživljaj na čitavoj razmjeni. Iz tko zna kojeg razloga, ja jako volim biti ispod zemlje. Potpuno besmisleno jer sam inače pomalo klaustrofobična. Ali rudinici, tuneli i slično... jednostavno osjećam magnetsku privlačnost. Naravno, u takvim prostorima je ventilacija obično dobra, pa nemam problema s nedostatkom zraka. Hladno je, mračno i miriši po vlazi i po zemlji - osjećaj koji ne mogu ni sa čime usporediti. Trebala sam biti rudar...
Ako još čitavom doživljaju dodate kristaliće gipsa koji svjetlucaju poput dijamanata i osvježavajuću hladnoću rudnika u najtoplijem danu u godini... Da... bilo je odlično.

Čisto iz principa neću spominjati arheološka nalazišta i bezbrojne mozaike jer su mi se doslovno popeli preko glave. Kada vas netko u tom paklu na zemlji (iliti Makedonija ljeti), točno u podne, vodi u obilaske ruševina... pa recimo da ćete zaboraviti da vam je ikada pala na pamet arheološka karijera. Više nikada ne želim vidjeti niti jedan mozaik dok sam živa.

Slapovi u Sturmici su bili lijepi, ali pošto ja imam svoj osobni slap koji mi je prirasao srcu, nisu me se toliko dojmili. Na kraju krajeva, u Hrvatskoj se isto tako može naći slapova koliko poželite.
Uostalom, morali smo pješačiti do tamo pri samom kraju izuzetno napornog dana, tako da ću taj izlet zapamtiti jedino kao naporan.

Od zanimljivih događaja mogla bih izdvojiti posjet pravoslavnim samostanima - muškom i ženskom. Svi dečki koji su imali kratke hlače i sve cure koje su općenito imale hlače morali su obući suknje. Ja sam naravno izgledala kao budala, no u usporedbi s drugima, izgledala sam sasvim pristojno. Stanoviti Filip iz Makedonije imao je crnu majicu bez rukava i sa crnom siknjom izgledao je kao da nosi vrlo ružnu i demodiranu večernju haljinu. Ostali su izgledali kao babe...
Ja i Lokman iz Eskisehira (Turkov prijatelj) smo gotovo izbačeni iz samostana jer zbog nekontroliranih napadaja smijeha.
U muškom samostanu smo čak ostali na dijelu službe. Jedan od svečenika je hodao okolo u pokušaju da nas uguši tamjanom i vrlo me ljutito pogledavao. Zapravo, bila sam uvjerena da me čuo kako sam za jednog mlađeg svečenika rekla da izgleda baš sexy u odori... Možda je bio ljut što nisam imala riječi hvale i za njega? Pa i ne baš. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da njegova ljutnja proizlazi iz činjenice da sam jedina ženska osoba u desnom dijelu crkve, koji je očito rezerviran samo za muškarce. Ah, pa dešava se i najboljima...

Makedonska hrana... Pa eto, na jednoj tradicionalnoj makedonskoj večeri iskoristila sam priliku za malu osvetu the Turku.
Iskreno, jedino što sam zapamtila je neka hrana zvana tavče gravče. Sve ostalo mi je bilo manje-više poznato.
Ali Turcima nije. Jadnici su imali tu nesreću da su sjedili kraj crvenokose vještice u trenutku kad su prvi put probali rakiju.
Naravno da kad jedna cura kaže dvojici mladih Turaka da se u njenoj kulturi rakija pije na eks, što im drugo preostaje nego da je poslušaju.
Iako im vjerojatno neće pasti na pamet da je ta ista cura slučajno zaboravila spomenuti vrlo bitnu činjenicu - nitko normalan u Hrvatskoj neće eksati deci rakije. Posebno ne netko tako neotporan na alkohol kao Turci.
Znete li kako je to kad netko ima blago zelenkastu boju lica? E pa ja znam... I uživala sam, iako za razliku od the Turka jadni Cengishan to zaista nije zaslužio.

S obzirom na to da slijedi priča iz Eskisehira (koja bi se mogla protumačiti i kao tragedija), možda bi bilo bolje da vam olakšam neke stvari. Kasnije neće biti samo jedan Turak na repertoaru, pa bolje da ovog zovem br.1. Dakle the Turak od sada postaje br.1.
Već zamišljam izraze lica ljudi koji ovo čitaju. Zapravo i nije tako loše kako se sada čini.

Jednom prilikom smo br.1, Lokman i Cengishan imali raspravu o tome tko je najzgodniji dečko, a tko najzgodnija cura razmjene. Isključujući ljude koji su sjedili za stolom.
Moj izbor je kod njih izazvao provalu smijeha. Meni je zaista bio najzgodniji stanoviti Ahmet iz Istanbula kojeg sam još tamo i upoznala. Za njihove pojmove on je bio ružan.
Nakon te moje izjave silno su se trudili da stalno budemo u Ahmetovoj blizini i da mi namiguju kad god on pogleda u mom pravcu.
Iako, moram priznati, ja nisma niti riječ progovorila s tim dečkom. Jednom prilikom smo skupa skakali po nekoj dasci u tvornici ne-sjećam-se-više-čega. Molim lijepo, ne bih li ja mogla napisati priručnik za Casanovu novog stoljeća? Moje zavodničke metode - skači s dečkom po dasci, sa kacigom na glavi kao neizostavnim detaljem...
Znam da sam izgubljen slučaj. Pitam se kako sam uopće uspjela upecati br.1.
Ali ipak... (osmijeh od uha do uha)... Ahmeta s kojim sam isprobavala elsatična svojstva drvene grede možete smatrati brojem 3. Ili skraćeno br.3. Detalji slijede kasnije...

Prvi put sam s njim razgovarala zadnji dan i tada smo razmjenili MSN adrese. Nakon razmjene nastavili smo gotovo svakodnevno komunicirati i to po nekoliko sati. Iskreno da vam kažem, dečko je mnogo pametniji nego što izgleda...

Čitavih tih tjedan dana br.1 je bio na oprezu. Ta budala je bila sasvim uvjerena da nitko neće primjetiti da se išta dešava između nas.
Naravno, nije bilo osobe koja nije primjetila. Nas je bilo svega tridesetak. S tim da je polovica tih ljudi bila u Istanbulu gdje se on uopće nije imao potrebe skrivati. Kasnije mi je priznao da ga toliko privlačim da se nije mogao kontrolirati i da mu je bilo svejedno hoće li imati problema s curom ili ne. Ponavljam - prvi i zadnji takav, vrlo vjerojatno.
Istina je da smo mi preko dana većinu vremena provodili skupa, no pravi razlog zašto su svi primjetili sam čula od dvije različite osobe.
'Ti nemaš pojma kako ti i on gledate jedno drugo...' I tada sam shvatila da je prekasno da se išta više poduzme po tom pitanju...

Istina, ja sam rekla da se previše bojim terorističkih napada u Turskoj da bih otišla u Eskisehir, no još sam se više grozila mogućeg susreta s the Curom. To mi stvarno ne treba u životu. No pozvao me. Ne jednom, ne dvaput, već otprilike 100 puta. I obećao mi je da je nikada neću morati vidjeti...

Na dan odlaska gotova da i nismo više pričali. Ja sam uglavnom pričala s br.3, a on se pakirao. Otišli su oko podneva dok je naš vlak kretao navečer. Zadnje što mi je rekao bilo je 'Čuvaj se mala'. Ja sam stavila naočale na nos i odbrusila da se ja jako dobro znam čuvati. I otišli su... Ja sam ušla u njihovu sobu, u kojoj sam zapravo provodila dosta vremena, koja je sada bila prazna.
Legla sam na njegov krevet i stavila glavu na jastuk na kojem je ostao njegov miris i jednostavno više nisam mogla zadržati suze.
Da, jednostavno je bilo prekasno...

Toliko sam lijena da nisam uspjela napisati post o Makedoniji do kraja, a sada ću ga još morat staviti na čekanje jer danas popodne putujem u Beograd.
Ne znam za vas, ali moje koledžice jednostavno nemaju mira. Slijedeća postaja je - Eskisehir :)))))))

Trebalo mi je par dana da shvatim sto znaci ubavo. Jedna cura iz Makedonije rekla da imam bas ubavu kosu, a jedina asocijacija koju sam ja imala na rijec ubavo je - gubavo. A sada, nisam bas mislila da bi mi cura uopce spominjala da misli da imam posebno gadnu kosu.
Bila je tu i ta pjesma koju su Makedonci uspjeli cak i Turke nauciti pjevati... tesko da bi im poznata narodna pjesma pjevala o nekoj ruznoj ili gubavoj djevojci... Ubavo, naravno, znaci lijepo. Koja glupa rijec...

Dakle, nastavak iz Makedonije...

Recimo da je konacna odluka pala vezano za Turka. Ja se, naime, jako volim gledati u ogledalo, a Turak ima curu i tako...
Ako on vara curu samnom ja ne mogu sama sebi pogledati u oci, sto bi znacilo da se ne mogu gledati u ogledalo, sto bi opet znacilo da se ne mogu sminkati, a dobro je poznato da ja cak niti na baustelu ne idem nenasminkana. Stavise, ako znam koje boje cu imati kacigu, pazim da stavim odgovarajuce sjenilo...
I tako sam ja sto se Turka tice preuzela jedinu ulogu koja mi je sudena - da mu budem frendica. Ocito je to jedino sto mi ide, barem kad su decki u pitanju. Jedina razlika u nasemo odnosu je bila sto me on uredno svake veceri pozivao u svoju sobu (sto sam ja glatko odbijala), dok niti jednom drugom mom frendu takvo nesto ne bi palo na pamet...
Uglavnom, tako sam ja citavih tjedan dana imala 3 turska prijatelja kojima sam ja bila zanimljiva otprilike koliko i cudnovati kljunas. Stvarno sam se suzdrzavala od svog uobicajenog sarkazma, ali ocito se nisam dovoljno trudila...

Ok, idem spavati. Nastavljam sutra

S obzirom na to da imam jos citav tjedan ispitnih rokova, razmjena u Makedoniji ce morati jos malo pricekati. Dobila sam hrpu slika i jedva cekam da ih sve pregledam (i da konacno prokuzim zasto mi se na blogu pojavljuju u ovako smanjenom formatu)...

I samo mali ispravak - Turak i ja bili bismo cisto hipotetski najljepsi par razmjene... Iako prilicno cesto ponavljam stare greske, ponekad pokazujem i mrvicu razuma

Ali ne bas uvijek...

Zapravo, najgore od svega mi je bilo sto nisam bila sigurna da li je on dosao ili nije. Ja inace bas i nemam srece i bila sam uvjerena da ako sam se ja mogla sjetiti pet minuta raije da idem, on je isto tako mogao odustati od puta u zadnji cas. Bez obzira na to sto ja odlucila po pitanju njega, nece biti zabavno ako se on na kraju uopce ne pojavi.

Smjesteni smo bili u ruznu socijalisticku zgradu koja je meni bas nekako sarmantna. Vjerojatno ista stvar kao i s Rijekom - grad je stravicno ruzan, ali ja bih ga stavila medu top5 najdrazih hrvatskih gradova.



Home, sweet home...



I pogled s krova

Flavia je u Skopje doputovala dan ranije, kao i vecina sudionika razmjene. S obzirom na to da su vecer prije bili vani, po mojoj slobodnoj procjeni, njen ljubazan izraz lica kad sam je probudila u 10 ujutro bio je namjesten i lazan. Umjesto drago mi je sto te vidim sigurno je mislila nesto puno zlobnije sto necu navesti ovdije da ne izgubim na jezicnoj nevinosti...
Uglavnom, kad se malo razbudila ispricala mi je da je Gunes (ili the Turak) dosao i da je obrijao bradu. Informacija bez koje ne bih mogla...
Cak niti nakon 20 sati provedenih na putu nisam izgubila dar govora i umjesto da se istusiram i presvucem ja sam pricala oko 2 sata s Flaviom, a nakon toga sam joj prepustila kupaonicu jer je bila privremeni invalid. Imala je neku operaciju na rucu i ruka u zavoju joj je bitno otezavala svakodnevni zivot, pa sam odlucila biti fer i prepustiti joj prvenstvo koristenja kupaonice u tih tjedan dana razmjene.
I tako dok seona tusirala, ja sam se odlucila spustiti u prizemlje da vidim ima li kog vani, no na nesrecu naletila sam na jednog od organizatora koji me doslovno odvukao u obliznji kafic gdje su bili svi ostali.
Jesam li spomenula da sam bila 20 sati na putu? Jesam li spomenula da sam spavala u vlaku?
Ono sto je nekada bila sminka, na mom licu se u tragovima koncentriralo na mjestima nepredvidenim za sminku. Tus za oci je bio davna proslost jos nakon sto smo presli Makedonsku granicu, maskare je bilo posvuda osim po trepavicama... Uglavnom, nisam uopce zamisljala da cu se u takvom izdanju pojaviti pred bilo kim, a posebno ne pred the Turkom. Mogla sam ja odluciti sto god da sam htjela, ali uz ovakav izgled, odluka o ignoriranju ce vjerojatno doci s njegove strane.
I tako, on je tamo sjedio i izgledao savrseno, a ja sam istovremeno pokusavala izgledati nadureno-samouvjereno i gledati u pod da sto manje ljudi primjeti moj nisam-se-prala-2-dana izgled. Kako je to rezultiralo nemam pojma, ali pobjegla sam prvom prilikom i vratila se tek nakon sat vremena provedenih pod tusem i sa novim slojem sminke na licu.

Dan smo proveli u velikom parku u centru Skopja, a najvise vremena sam pricala sa Turkovim najboljim prijateljem koji se, vjerovali ili ne, zove Cengishan ili na nasem Dzingiskan.






Rumunji i Skopsko



Flavia, ja i Cengishan

Na ovoj slici jedem najcudniju pizzu u zivotu - sir, spek, luk, ananas i surimi stapici. Sto je najgore od svega, sama sam je narucila.

Prvi dan svake rezmjene je uvijek idilican, jer se vecina nas jos uvijek ne poznaje i svi su strasno dragi i pristojini jedni prema drugima. Ja sam zapravo polovicu ljudi poznavala, ali nisam ih vidjela barem 4 mjeseca, pa je trebalo jako puno toga nadoknaditi.
S Turkom sam komunicirala jednako kao i s Flaviom - dobri stari prijatelji s razmjene...

Navecer, prije welcome partyja, poznata ljubiteljica zivotinja (ovo je ironicno) je nasla mackicu pred studentskim domom i nisam seodvajala od nje.
Nije li to nesto najslade sto ste ikad vidjeli? (i nije li ovaj kut snimanja nesto najgore sto ste ikad vidjeli?)






Ovo izgleda prilicno dvosmisleno...

Uglavnom, u jednom trenutku Turak je sjeo pokraj mene i rekao da imam slatku macu i da bih mogla navratiti u njegovu sobu s njom na sta sam mu ja odgovorila da sam oduvijek znala da je perverzan i da je sasvim ocito da vise zeli macku nego mene...
Kada smo hodali prema mjestu gdje se odrzavao welcome party rekao mi je da bi me htio poljubiti, ali da zna da bi mi bile neugodno pred tolikim ljudima.
Ja sam mu rekla da je sasvim ocito da nije u tome problem vec se on boji da bi nas netko moga slikati i staviti sliku na facebook, a onda bi je mogla vidjeti njegova cura.
Njegov izraz lica tada je bio neprocjenjiv. Taj idiot je stvarno mislio da ja jos uvijek nisam saznala.
Uglavnom, napravila sam uzasnu pogresku vec u startu. Jednostavno sam uklonila svaku potrebu da mi laze, a ja stvarno uzivam u lazima i uljepsavanju stvari.
Zasto ja imam taj neobican talent da navodim ljude da budu iskreni? Nema nista dobro u iskrenim deckima. Ja volim slatkorjecive prevarante. Takvi su najbolji... Turak mi se u Istanbulu milijun puta vise svidao.



Cengishan pozira



ja malo naopako



Iako Turak milijun puta bolje izgleda s bradom (morao se obrijati radi slikanja za putovnicu) i dalje mislim da smo bili najljepsi par razmjene

I kad me Turak pitao zelim li da se vratimo u studentski dom, shvatila sam da sam vec odavno znala odgovor...

I svatko drži svoju stranu ponosa i gluposti...

Eto prošlo je gotovo tjedan dana i ja sam konačno došla do tog stupnja da se razmjene u Makedoniji prisjećam sez dosadašnjeg karakterističnog šmrcanja.
Zapravo, kad malo bolje razmislim, šmrcam i dalje, no ne zbog toga što sam ganuta već zbog grozne, grozne alergije.
zapravo, mogla bih biti zadovoljna jer sam otkrila jednu od velikih životnih misterija. Pakao zaista postoji i to u obliku velikog polja ambrozije.
Imam ispite za tjedan dana i ne znam kako da učim kad mi je jedina želja u životu iskopati si oči da prestanu svrbiti...

Možda bih se za promjenu mogla prestati žaliti. Zamislite samo - makar jedan post u kojem ne žalim sama sebe... Zvuči gotovo pa nemoguće. Što mogu kad si sama dajem toliko materijala.

No da, Makedonija.

U početku je plan bio onaj koji sam napisala prije par mjeseci. Onda sam shvatila da me niti Makedonija niti Turak zapravo uopće ne zanimaju.
A onda... pa onda sam igrom slučaja uzela novine u ruke i shvatila da čak niti ja nisam toliko samoubilački nastrojena da putujem preko Istanbula.
A 8 mjeseci bez ikakve studentske razmjene za mene je ravno smrtnoj kazni...
I tako sam dva tjedna svakih pet minuta donosila novu odluku s tim da je glavni faktor bio stanoviti Turak. On je bio glavni razlog da ne idem, ali opet i glavni razlog da idem.
Možda bih mogla biti originalnija od Descartesa i reći da znam da ne znam što želim. Jer ja to nikada ne znam.
Put od Zagreba do Makedonije je trajao otprilike 20 sati i vjerujte mi svake minute sam imala drugačiji stav prema njemu.
Da li uopće moram spominjati da sam na licu mjesta odlučila nešto sasvim deseto?

Trebala sam krenuti 9.8. ujutro, a 8.8. navečer sam odlučila da ipak idem i nabacala zgužvanu odjeću u kofer.
Kartu sam kupila pola sata prije puta i našla se s četvero ljudi iz Rijeke koje uopće nisam poznavala.
S obzirom na okolnosti put je ispao odličan. Od Zagreba do Beograda mi je 6 sati prošlo kao sekunda. Upoznali Beograđanku Emiliji njenu prijateljicu iz Dominikanske Republike. Emilija je sa sobom nosila violinu i gitaru i na kraju je napravila čitav koncert u vlaku.
U roku od par sekundi postali smo glavna atrakcija...






Razumljivo, nije svirala oba instrumenta istodobno ;) Vjerovali ili ne, svirala je samo klasičnu glazbu i neke Hare Krišna (stvarno ne znam kako se piše i stvarno mi se ne da gledati) napjeve...



Osmijeh Franje Tuđmana... Ne, nisam mu u rodu!

Ovaj put sam promjenila dojam o Beogradu koji sam stekla kad sam putovala u Temišvar. Imala sam puno više vremena za razgledavanje i kad smo se odmaknuli od otužnog okoliša Glavnog kolodvora Beograd je postao sasvim šarmantan grad.
I naravno, Beogradski naglasak sa svih strana...
Možda su mi Turci broj jedan, ali Beograđani su tik iza njih :)



Grad sa neprikrivenim masonskim obilježjima



Hotel Moskva :)






Bazilika svetog Save. A možda i ne... Stvarno nisam sasvim sigurna. Zapamtila sam jedino dio da su se trudili da ne bude veća od Hagia Sofie, ali su se negdje zeznuli pa je ipak mrvicu veća... Uglavnom, jedina isprika mi je da je ovo post o Makedoniji. O Beogradu nekom drugom prilikom ;)



Beogradski autobus i ponosna vlasnica najglupljeg izraza lica... IKADA! Nisam spavala 2-3 dana prije toga...
U Beogradu smo uzeli spavaća kola i put do Skopja uglavnom prespavali. Čini mi se da je trajao više od 10 sati, što je meni zapravo odgovaralo. Radila sam čitav tjedan prije razmjene i prošlo je jako dugo vremena otkad sam se ja zadnji put naspavala prije toga.


Slike iz vlaka












Zajednicka fotka s kondukterom Darkom
I tako stigosmo u Skopje, idealno odredište za sve jugonostalgičare...
Kada je Nataša, glavna organizatorica rekla da je grupa iz Eskisehira već stigla, shvatila sam da mi je ostalo još jako malo vremena...

Iskreno da vam kažem, stvarno imam o čemu pisati... Zapravo, mogla bih i knjigu napisati. Ali naravno, ne da mi se. Ne da mi se razmišljati uopće i zato sam otkila... virtual makeover. Zapravo otkrila sam ga još ranije kad sam u napadaju bijesa 'uređivala' neke ljude. A sada sam malo promjenila sebe. Po mojoj slobodnoj procjeni, najbolje mi stoji duga i ravna kosa. Čak mi niti smeđa kosa ne stoji loše, no ipak zauvijek mislim ostati crvenokosa ;)


Zlatokosa i tri medvjeda ;) (bez medvjeda)


Najsličnije frizuri koju sam do sada imala. Trebaju mi šiške opet... I boja je dosta slična mojoj prirodnoj, samo da je malo više narančasta...


Ne... Meni jednostavno treba kosa preko čela. Ovako izgledam kao glavni sopran u crkvenom zboru...


Profesorica iz matematike od kojih... pa... 40 godina


Vrlo bijedna kopija Marilyn Monroe. Nitko ne zaslužuje izgledati ovako


Profesorica povijesti...


Opet ne... sviđa mi se frizura, ali mislim da je problem u mom čelu... ili licu općenito. Trebaju mi šiške...


Ovdje samo izgledam priglupo, ali mislim da bi mi naočale dobro stajale


Uspomena na dane provedene u SRP-u


Za ovo mi definitivno trebaju tamnije obrve, ali sviđa mi se. Ravna kosa i šiške - definitivno



Plava kosa, plavo sjenilo... i spremna za Noć vještica



Dakle već sam utvrdila da mi se duga ravna kosa najviše sviđa. Srećom pa imam ravnu kosu, koja bi i dalje bila duga da nije bilo onog masakra prošle godine...


Ravna kosa je bolja, ali možda bih mogla povremeno staviti viklere ;)


Evo odgovora na pitanje kako izgledati starije...


Bila bih vrlo loša plavuša, a naočale bez okvira mi ne daju intelektualan, već alkoholiziran izgled...


Zaposlenica u banci ili općini?


Crna Guja... Definitivno


Koka iz baroka ;) Sad sam se sjetila da već dugo nisam ušla u vremenoplov (odbijam govoriti vremeplov, isto kao i trilogija... triologija već puno bolje zvuči).

Ako se netko želi igrati... virtual makeover, klikni


P.S. Kad sam već krenula s makeoverom, stavit ću još neke 'koke'.

Pogodite tko je ovo ;)




Ista osoba, za koju do sada nisam imala pojma da je toliko slična Dorici Nikolić. Samo da napomenem, svaka sličnost sa stvarnim osobama je, naravno, sasvim slučajna...




Nadam se da zbog ovog neću dobiti kaznu doživotnog tucanja kamenja u nekom zabačenom dijelu Lijepe naše...




I desna ruka, u jednom sasvim sportskom izdanju za novu utrku na predsjedničko mjesto...




Nisam baš sigurna, ali rekla bih da je ove sezone ljubičasto in ;)




Mislim da bi 'Modnu macu' najviše razočarala činjenica što sam joj stavila demodirane naočale...





Ja ga jednostavno vidim crvenokosog...



Evo sasvim iskreno, da ste me pitali tko ima najzahvaline lice za mejkover, nikada ne bih rekla da je to ova osoba... Seksi crvenokosa, pomalo bucmasta plavuša i stajliš brineta ;)










Najotrcanija plavuša koju sam ikada vidjela...



Niti prvi niti zadnji nogometaš s trajnom... (ali mi je inače jako simpatičan)

Moja plima nije ovaj put ona o kojoj Shakespeare priča nego nešto mnogo gore i ružnije - napadaj panike...
Kod mene zaista počinje kao u nekim valovima i osjetim da dolazi i znam da si ne mogu pomoći.
Ne postore riječi kojima bih mogla opisati koliko je ružan taj osjećaj. Dolazi li do toga zbog fizičke i psihičke iscrpljenosti (o kojima mogu knjigu napisati) ili iz čistog mira, nitko zapravo ne zna.

I nitko ne zna kako to zaustaviti jednom zauvijek.
Iako sam ih do sad proživjela više nego bih ikome poželjela, svaki put me iznova uplaše i izbace iz takta.
Počene kao neka slabost. I onda shvatim da se ton utišava i ja sve slabije čujem. Vidim normalno, slika mi nije mutna niti dvostruka, ali opet, kao da ne gledam ja, već netko drugi.
U tom trenutku nemam više baš nikkave koncentracije. Frendica mi je danas pričala nešto i kad me pogledala, shvatila je da sam strašno blijeda. Čelo mi je bilo u potpunosti hladno.
I odmah sam znala što slijedi. Počinje kao neka struja u stopalima i naglo se širi čitavim tijelom. Ono što je za mene zastrašujuće je sam činjenica što ne znam hoću li uspijeti zadržati svijest. Ja nikada ne mogu biti sigurna da li je to bezazleni napadaj panike ili nešto mnogo gore.
Već sam naučila što ne smijem raditi u tom trenutku - stati. Nemam pojma zašto, to sam davno negdje pročitala. Bitno je nastaviti hodati. Imala sam zapravo jak poriv da potrčim, ali čak se niti u takvom trenutku nisam htjela sramotiti.
Već sam se naučila dovoljno kontrolirati da baš ne radim scene kada se to dogodi. Čak sam uspjela frendici objasniti da mora pričati samnom.
Istina, ako netko u vašoj blizini doživljava napadaj panike ne smijete se uspaničiti i ne smijete zatvoriti usta.
Monolozi također nisu poželjni. Najbolje je da što više ispitujete.
Ona se tako revno prihvatila zadatka da me ispitivala neke gluposti vezene za ispit na koji sutra idem da mi je već počela ići na živce. No, u svakom slučaju je napravila pravu stvar u pravom trenutku.

Kod napadaja panike je meni najgore od svega što gubim kontrolu sama nad sobom, svojim tijelom i svojim umom.
Kada bila još jako mala shvatila sam da kad zatvorim oči nastaje tama. I bila sam istovremeno i oduševljena i preplašena što imam takvu moć. I sada se osjećam kao da mi je ta moć kontrole nepravedno oduzeta.

Iskustvo može biti tako neugodno i intenzivno da bolesnik često misli da proživljava akutni srčani udar. Neke osobe osjećaju reakcije svog tijela tako izraženima, ekstremnima i van kontrole da imaju osjećaj da su tek promatrači cijele situacije. (s www.medicina.hr)

Ako ni nad sobom nemam kontrolu, kako bih uopće mogla imati nad bilo čim drugim?
Na što sam ja zapravo spala? Uvjeravam samu sebe da ću sad biti sretna jer sam konačno shvatila da je 'it' osoba bez ljudskih kvaliteta (da, bila je riječ o njemu...). Zapravo mi je svejedno. Konačno sam raspravila neke stvari s jednim prijateljem i umijesto da konačno to riješim i krenem dalje, osjećam se još gore.
Osjećam da moram donjeti neke odluke koje ne znam hoću li ikada biti spremna donijeti.

Sad samo čekam da odem na more i da voda spere sve loše što se u meni skupljalo ove godine... Pitam se ima li Jadransko more toliko vode?

Čim sam se probudila shvatila sam da ovu vijest moram podjeliti s nekim. pa što ako je samo kompjutor u pitanju? ;)
Uglavnom više nikako, nimalo i uopće nisam zaljubljena. Zbog Rippera. Pardon, mislim da je sad Astronaut Daddy. Svejedno.
I zbog jednog razgovora u kojem sam ja shvatila da, ne samo da ta osoba nema nikakve ljudske kvalitete, već i da i drugi ljudi to misle o njoj. Ja sam mislila da sam samo ogorčena, pa da ne mogu biti objektivna.

Bila sam jučer na Rokaj festu, koji je dok nisu počeli Pipsi bio podjednako zabavan kao i upala slijepog crijeva...
Ali eto, samo zbog Pipsa sam i došla. Kad sam čula 'Malena', osim što sam se sjetila osnovne i sredne škole, shvatila sam da je ovaj stih iz naslova apsolutno točan.
Pa zašto ja konačno ne bih zatvorila ta vrata umjesto da se priljepim uz njih i čekam, čekam, čekam... I tako sam ih jučer zatvorila i nikako nisam mogla sakriti ogroman osmijeh koji na meni nitko nije vidio već dosta dugo.
A i svi znamo da kada se jedna vrata zatvore, otvore se nova. Do jučer sam mislila da će mi ljeto biti čista katastrofa i da ću se zatvoriti u sobu i čitati, pisat i biti jadna. Sada se pitam kako mi je takva glupost uopće mogla pasti na pamet. Pa ja sam premlada i prelijepa da i jednu sekundu više izgubim u samosažaljevanju.

Prije jedne od mojih najdražih pjesama, Ripper je rekao: 'Ova pjesma je za Luku, koji je život izgubio... bezveze. Za njegove prijatelje, obitelj i sve koji su ga poznavali. Ovo je najmanje što ovaj bend može napraviti.'
Iskreno da vam kažem, nisam mogla vjerovati. Meni je to bila stvarno jako lijepa gesta. Riječ je o Luki Ritzu koji je sa 18 godina umro od posljedica premlaćivanja, a premlatila su ga neka niža bića koja ja uopće ne bih nazvala ljudima. Ne znam kako uopće mogu živjeti sami sa sobom.
Na sprovodu su mu svirali 'Poštar lakog sna' koja je meni jedna od najljepših pjesama ikada.
Iako mnogi govore da je bezobrazan prepijev 'Rainy night in Soho' ja se uopće ne bih složila. Emocionalno sam jako vezana za obje pjesme i ako je melodija djelomice ista, svaka pjesma u meni izaziva drugačije emocije. A to je bit pjesme, zar ne? Emocije. Pjesma nije samo skup nota, barem za mene nikada nije bila.
Što mene veže za tu pjesmu? Kad sam imala 15 godina bila sam toliko oduševljena njome da sam zaključila da ću se zaljubiti samo i isključivo u onoga koji će mi odsvirati tu pjesmu.
I jučer sam se zapitala zašto sam ikada uopće htjela pristati na nešto manje. Ja želim 'Poštara lakog sna'.. :)

I tako sam jučer doživjela trenutak prosvjetljenja i sada sam konačnoooo sretna!!!

Jeste li se ikada poželjeli igrati Kupida?

U rimskoj mitologiji Kupid je znan kao bog erotične ljubavi i ljepote, ekvivalent grčkom bogu Erosu. Poznat je i pod imenom Amor.
Obično se prikazuje s lukom i strijelom u ruci, često kao ikona Dana zaljubljenih.

Postoje različite priče o Kupidovom porijeklu. Prema Ciceronu postoje tri mogućnosti:
1.sin Merkura (Hermesa)-boga vatre i Diane (Artemide) - boginje Mjeseca, zvjeri i lova.
2.sin Merkura i Venere (Afrodite) - boginje ljubavi i ljepote
3.sin Marsa (Aresa) - boga rata i Venere
S dvije od njih se slagao i Platon, a Heziod je tvrdio da je Kupid nastao isto kad i Kaos - beskrajan prostor iz kojega su nastali svjetlost i dan, tama i noć, a zatim i Zemlja, podzemni svijet i ljubav.

U antičkoj mitologiji ili postoje dva Kupida ili dva mita o Kupidu. Prvi je sin Venere i Jupitera (Zeusa) kojem je životna ambicija širenje ljubavi, dok je drugi sin Nyx (Nox) - božice noći i Erebusa - potomka samog Kaosa koji personificira tamu.Ovaj drugi je ipak poznatiji po razuzdanosti.

E sad, postoji više intriga o porijeklu Kupida nego o porijeklu Josipa Broza Tita. A za njega se isto stvarno svašta pričalo.

Kupid je često poistovjećivan s Venerom i štovan gotovo jednako koliko i ona. Njegova je moć zapravo bila i veća od njene (ako pretpostavimo da mu je ipak ona majka) s obzirom na to da je imao dominaciju i nad Hadom i nad bićima iz mora i nad samim bogovim s Olimpa. Zgodno, zar ne?

Kupid je, kao što znate, prikazivan kao debeljuškasti dječak s lukom i strijelom u ruci. Njegova je glavna zadaća pomoći ljudima da se zaljube.
Ako vas pogodi Kupidova strelica, beznadno ćete se zaljubiti u prvu osobu koju vidite.

Meni je samo po sebi logično da ako netko već ima takvu gadnu krizu identiteta (a nije baš zgodno kad ne znate da li vam je mama božica lova ili noći), da se osvećujete jadnoj ljudskoj rasi tjerajući ih da se zaljubljuju.
A od toga ništa dobroga... Zapravo, kako za koga.
Meni je baš lijepo vidjeti zaljubljene ljude, a i često se sama poželim igrati Kupida.
Pa nije li logično da ja bolje znam što je dobro za moje prijatelje od njih samih? ;)
Šalim se, naravno, no ponekad ljudi ne vide stvari koje su zapravo sasvim očite.
Neki dan sam baš dobila inspiraciju za igranje lukom i strijelom. Riječ je o jednom mom prijatelju koji zapravo skače iz jedne besmislene veze u drugu i zapravo nikad baš i nije sretan.
A on je moj prijatelj i ja bih htjela da bude sretan. U jako puno situacija je on bio na mojoj strani kada nitko drugi nije bio i on je jedna od rijetkih osoba na koju znam da mogu računati.
Ona je do nedavno bila njegova jako dobra prijateljica, ali u zadnje vrijeme se baš i ne druže više. Sad je jadnik osuđen na moje društvo.
I tako sam ja započela sa svojim prilično djetinjastim pokušajima odapinjanja strelice. A tako loše gađam...
Sve se uglavnom svodi na moja dosadna ispitivanja da gdje je ona, da zašto je ne pozove na kavu i slično.
A do nedavno sam doslovno bježala s kave kad bi ona došla jer mi je bila nepodnošljivo dosadna...
Eto kakvu sam si ja jadnu zanimaciju našla u životu. Ali bilo bi zabavno biti Kupid, zar ne?

A kakav bi moj dan zapravo bio nego li 'dan D'?
Sve je počelo već oko ponoći kada sam počela bez nekog jasnog povoda nekontrolirano jecati i tresti se. Meni inače nisu svojstveni ovakvi, gotovo mediteranski izljevi emocija, no jednostavno mi se previše toga nakupilo.
Ako zanemarimo činjenicu da se ja zadnjih mjeseci osjećam jednostavno - pogrešno. Ne znam kako bih to drugačije opisala. Sve radim pogrešno, sve radim protiv sebe i jednostavno sam u svakom mogućem pogledu pogrešna osoba.
To ćemo jednostavno zanemariti jer možda je to tek moj subjektivan dojam. Iako bih rekla da nije.

Prije mjesec dana umro mi je djed. Samo tako, odjednom. Bez obzira na to što je on imao problema sa srcem, nitko nije niti pomislio da mu je kraj tako blizu. Došla sam doma i vidjela ga kako leži pokriven bijelom plahtom, a nad njime prikaze u crnom koje nisam uspjela razazbati u tom djeliću sekunde. Taj trenutak, koliko god bio kratak biti će mi dovoljan za čitav život. Slika koju Chagall nikada nije naslikao. A mogao je...

Nikada u životu nisam vidjela mrtvaca i smrt je za mene ostala kao nešto apstraktno. Kada je drugi djed umro prije 10 godina, ja čak nisam mogla ostati u istoj kući s mrtvacem. Previše sam osjećala smrt da bih mogla podnjeti i jedne sekunde boravka u bakinoj kući.
Kada je moj tata umro, jednostavno nisam bila svjesna ničega. Mogla sam automatski raditi sve što i svi drugi ljudi, čak se i smijati, ali bila sam potpuno prazna.
Njega, naravno nisam željela vidjeti. Nisam mogla nekoga koga sam toliko voljela i bila toliko vezana za njega vidjeti mrtvoga. Mislim da tu sliku ne bih mogla podnjeti.

I sada sam bila jednostavno premorena od svega. I od smrti i od života. U dvije godine su mi umrla dva člana obitelji koja su živjela samnom i iskreno da vam kažem, ne mogu to više podnjeti.
Pogreb, karmine, sve... to je sve bilo kao neki odvratan deja vu .
Mislim da svaki čovjek ima svoju granicu nakon koje otupi.

Nedugo nakon pogreba, baki su dijagnosticirali rak. Danas je imala operaciju.
Ja sam danas imala ispit, a sestra obranu diplomskog, nakon koje smo trebali ići na ručak.
Nakon ispita sjedila sam na kavi i nazvala me mlađa sestra koja je vrlo čudnim glasom rekla da ne idemo nikamo, već da oni idu doma.
Ja sam osjećala da se nešto dogodilo. Zapravo, bila sam sigurna da baka nije preživjela trosatnu operaciju.
I to je za mene bio trenutak kada sam prešla sve svoje emocionalne granice. Ja više nisam mogla. Nisam mogla osjećati ništa jer je to previše za jednog čovjeka. Previše i za puno jače od mene.
Srećom, pa sam se naučila u potpunosti isključiti i sasvim suzdržano sam se digla od kave i došla do sestrinog faksa.

Na kraju se ispostavilo da sam pogrešno zaključila i da je bakina operacija dobro prošla. Sestra je jednostavno bila uobičajeno nadurena na čitav svijet i zato je čudno zvučala preko telefona.

Ne znam uopće što bih napravila da je ono što sam pretpostavila bilo istinito. Vjerojatno bih se raspala na komadiće, jer mi već i sada malo fali.


P.S. Ružan dan je zapravo sasvim pristojno završio. Nakon apstinencije od nekoliko tjedana otišla sam na fitness i doslovno uživala u mučenju s glupim utegom od 10 kila (meni je to puno, znate...).
Kada sam hodala do teretane po užarenom asfaltu i slušala 'Na tvom balkonu' na mp3 playeru, osjećala sam se odlično. Bile su mi nekako drage te zagrebačke ulice i bio je lijep dan i ja sam išla na fitness... Jednostavno, kombinacija divnih osjećaja.
A i sretna sam što je sve tako kako jest. Dan je mogao završiti puno drugačije i mislim da bih trebala jednostavno biti zahvalna što nije i uživati...

Tiče se maturanata iz Makarske, naravno. U sklopu obaveznog programa povijesti i za srednju i za osnovnu školu uči se drugi svjetski rat. I nitko ne može reći da oni nisu imali pojma što rade i da su mladi i nezreli.
Oni imaju 18 godina. Kada sam ja bila njihove dobi, ili čak koju godinu mlađa, doslovno sam povraćala kad sam gledala 'Schindlerovu listu', o 'Pijanistu' da i ne pričam.
Iako, na sreću, nisam doživjela drugi svjetski rat, simbol svastike je kod mene uvijek izazivao pomješane osjećaje bijesa, gađenja, nemoći, tuge i razočaranja. Da, čiste tuge i razočaranja jer sam dio jedne vrste koja je sposobna za takve gadosti.

Jednom prilikom gledala sam neku predstavu od Histriona na Opatovini. Mislim da 'Ljubica' u pitanju, ali nemojte me držati za riječ. U jednom trenutku spustile su se dvije zastave. Jedna crvena sa ogromnom svastikom na bijeloj pozadini u sredini, a druga također crvena sa žutim srpom i čekičem.
U meni su se javili podjeljeni osjećaji. Jedna od te dvije ideologije mi se gadila i doslovno sam zadrhtala kada se zastava polako spuštala. Kako li je tek bilo ljudima kojima spuštanje te zastave nije bio dio kazališne predstave, već dio svakodnevnog života?
U drugu ideologiju sam vjerovala. Tim je veće bilo moje razočaranje kad sam shvatila što se sve radilo u ime bratstva i jedinstva.
Možda sam ja jednako glupa i naivna bila po pitanju komunizma kao i drugi po pitanju nacizma, no u svoju obranu mogu samo reći da to što je od komunizma postalo nikada nije bilo zamišljeno. Nacizam je u svojoj srži uvijek bio samo mržnja. I ništa više.
Kada sam ja bila maturantica, čitava škola je kao dio obaveznog školskog programa morala ići u kino i pogledati film 'Duga mračna noć'. I to bi trebalo natjerati sve srednjoškolce da pogledaju.
Posebno one koji odlaze na Thompsonove koncerte s ustaškim znakovljem. Netko bi im trebao pokazati kako stvari mogu krenuti jaaako krivo. I krenule su jako krivo. I na jednoj i na drugoj strani. Nakon tog filma više nisam vjerovala ni u što. Zapravo, trebalo mi je jako dugo da dođem k sebi...

Maturanti iz Makarske, ako imaju makar prosječan kvocijent inteligencije, su zaslužili linč. U ime 10 milijuna ljudi koji su izgubili živote u nacističkim koncentracijskim logorima i zbog svog straha koji su ljudi morali proživljavati onih dugih šest godina.
Za vrijeme rata bila sam možda premala da bih puno toga razumjela, ali u meni je ostao intenzivan osjećaj straha koji osjetim uvijek kad osjetim miris pijeska...
U ime ovoga:




Ne razumijem kako netko može naći i jedne riječi opravdanja za takav čin? Nije riječ o djeci s posebnim potrebama, već o punoljetnim osobama normalne inteligencije, potpuno svjesnih toga što rade.
Čak je i opravdanje da nije riječ o nacističkoj, već budističkoj svastici je prozirno i jadno. Sumnjam da se u toj hrpi idiota zapravo kriju potencijalni indolozi. 'Jasenovac i Gradiška stara' i '4.d uber alles' isto nema veze s nacizmom? Ne bih se kladila. Klinci su jednostavno bili suviše glupi da bi znali nacrtati svastiku okrenutu na pravu stranu.
To nikako ne umanjuje njihov čin i samu činjenicu da su oni jedan mračan dio ljudske povijesti odlučili izvuči iz prašine. S ponosom na licu, što možete vidjeti ako pogledate njihove fotografije...

Meni je osobno jako drago što su njihove slike objavljene u novinama, iako su im trebali objaviti i pun identitet. Čisto da se roditelji malo ponose...





Mene ova slika uvijek podsjeća da nikada, nikada ne smijemo zaboraviti što je sve čovjek spreman učiniti. I ja u tome ne nalazim nimalo razloga za zabavu. Ja se toga sramim.

Sjela je kraj mene na optuženičku klupu, na kojoj sam se ja našla sasvim slučajno i bez nekog vidljivog razloga.
Ona je imala još manje razloga da sjedi tamo. Ja njenoj strani priče u potpunosti vjerujem.
Ja sam optužena kao razmažena, sebična i egoistična osoba koja voli drugima zagorčavati život. Pa to sve dođe na isto, zar ne?
Dugo sam razmišljala i na kraju došla do zaključka da se ne osjećam nimalo kriva. Ako sam ja ikada ikome zagorčala život to sam napravila nesvjesno i za to se ne mogu osjećati krivom.

Moja priča je toliko besmislena i glupa da mi se ne da prepričavati je. Bolje da to ostavim za 'dragi dnevniče...' fazu.
Radi se o tome da sam puno precjenila svoju racionalnu stranu i (iako sam mislila da je to nemoguće) i uspjela se zaljubiti. A znate, ja se ne zaljubljujem... To je rezervirano za likove iz meksičkih sapunica. Ili likove iz bajke. Ja nisam niti jedno niti drugo. Iako se ponekad osjećam da zapravo glumim u niskobudžetnoj sapunici, a gledatelji se dobro zabavljaju na moj račun. Pa možda sam zapravo otkrila smisao života. Mi smo svi glumci u sapunici...
Mogla sam barem dobiti malo bolju ulogu.

Da se vratimo na moju frendicu koja mi je službeno preuzela tron kraljice sapunica.
Njena priča je zapravo sasvim uobičajena i svi koji su pogledali barem jedan nastavak Santa Barbare ili Beverly Hillsa će već nakon prve rečenice znati rasplet čitave drame. Ali vjerujte, nije zabavno kada se dešava vama ili nekom bliskom vama.

Oni su bili prijatelji godinama i kao jedini nespareni u društvu od samih parova bili sasvim naviknuti na stalne dvosmislene primjebe na račun njihovog prijateljstva.
I onda je, naravno, on shvatio da je on zaljubljen u nju. A ona baš i nije bila nešto zainteresirana.
I mi smo na svakoj kavi pomno razmatrale prednosti i nedostatke te potencijalne veze. Ja sam bila na njegovoj strani, iako ga zapravo niti ne poznam jer sam ga smatrala jadnim zaljubljenim dečkom. Ja sam uvijek na strani zaljubljenih ljudi. Bude mi ih nekako žao.
Isto tako mi uvijek bude žao crvenokose djece. Djevojčice se još mogu nadati da će u određenoj dobi uz jako puno šminke možda i ličiti na nešto. I to samo možda... Ali činjenica ostaje da su crvenokosa djeca pomalo ružna.
Pa i ja sam bila crvenokoso dijete i znam kako sam izgledala, a otkad sam krenula u srednju školu pa do danas mogu na prste jedne ruke nabrojati ljude koji su me vidjeli bez šminke.
Totalno sam skrenula s teme...

Ja sam eto bila na njegovoj strani, ona se premišljala. Možda ga je malo i zavlačila. Možda se ponašala prema njemu kao ja prema Turku.
Moj savjet je bio da razmišlja i djeluje brzo jer će se i on i ona na kraju predomisliti. Čim više neće trčkarati oko nje, ona će shvatiti da je zapravo totalno zaljubljena u njega. Tako to obično biva...
I tako je ona odlučila ipak pokušati i veza nije potrajala niti dva tjedna i već se odnekud pojavila neka bivša cura, on je priznao da još uvijek voli tu bivšu curu, bivša cura je optužila nju da joj zagorčava život, njegovi (a i njezini) prijatelji su je optužili da mu je upropastila šansu kod bivše cure...
A ona... totalno zaljubljena. Pa naravo.
A ja sam eto ostala s upitnikom iznad glave.

Zašto se on, a to se ne odnosi samo na njega već i na sve ostale pripadnike muškog spola, ponaša korektno prema njoj samo kad je ona prema njemu gadura? Čim se ona počela lijepo odnositi prema njemu, on se automatski počeo ponašati kao gad.
Zašto jednostavno ne može funkcionirati da ljudi budu ljubazni jedni prema drugima? Ja se ne volim ponašati kao gadura i iskreno, ne volim samu sebe kada se tako ponašam, ali s druge strane ne volim dok se drugi prema meni tako ponašaju. Ako moram birati, radije ću ja biti užasna.
Zašto je tako nemoguće naći osobu pred kojom se možeš ponašati normalno?

Ona je sad zapala u fazu 'živim-na-kavi-i-cigaretama' u kojoj sam ja bila prije nekoliko tjedana. Uzorak je zapravo u potpunosti isti. Ne možeš jesti, ne možeš spavati, ne možeš čak niti plakati... Kad sam pokušala na silu zaplakati spopao me histeričan smijeh...
Ako tome dodate stres zbog ispita, ne čudi previše što smo ušle u društvo prevelikih traperica. Ja sam traperice koje sam nosila prošle godine bacila jer su mi postale stvarno prevelike, a iskopala sam neke koje sam nosila u srednjoj školi (iako ih niti tad nisam nosila jer su mi bile prevelike).
Uglavnom, barem nešto pozitivno u cjeloj priči.

Stvarno mi je žao nekoga gledati kad zapadne u takvu depresivnu fazu. Ja sam se danas osjećala nekako smireno i gotovo sretno. Toplo je, lijepo vrijeme, pala sam ispit jučer (ali to ćemo zanemariti)... Ne mogu se osjećati jadno.
Zapravo, nitko ne može biti konstantno jadan i ogorčen. A ja zapravo nemam čak niti na koga biti ljuta. Pa ne mogu ja nekoga pokušati natjerati da me voli i biti ljuta na njega jer mi ne uspjeva. Mogu biti ljuta jedno na sebe, a ja se baš i ne mogu dugo ljutiti na sebe. Nekako sam si draga ovako blesava...

Postoje neke stvari koje bih još nadodala o Turskoj. Osim da ih sad sve skupa mrzim jer sam izgubila milijun oklada, vezanih za utakmicu. Mogu se komotno smatrati turskim vlasništvom...
A utakmicu nisam niti gledala. Nemam ja živaca za to...

Ako nekome u Turskoj kažete da ste 'from Croatia' gledat će vas otprilike kao da ste se izjasnili kao stanovnik Sjevernog pola.
Ne znaju oni što je to niti gdje je to. Jugoslavija im je već malo poznatiji pojam, pa sam se ja za potrebe razumijevanja izjašnjavala kao Jugoslavenka. Zadnji put sam to radila sa koliko? 5 godina?
I tako sam ja postala Jugoslavenka sve dok nisam srela nekog Bosanca koji je radio na Egipatskom bazaru. Prvo je umro od smijeha na moje Jugoslavensko porijeklo, a onda mi je objasnio da za njih Croatia ništa ne znači. Mi smo, vjerovali ili ne - iz Hrvatistana, dok su Srbi iz Srbistana.

S obzirom na to da imaju velik deficit svjetloputih ljudi, o njihovoj opsesiji crvenosim i plavokosim curama ne moram niti pričati. Dobila sam više ženidbenih ponuda nego ću ikada više dobiti...
Jedan tip me čak natjerao da gledam gore dolje da mu dokažem da stvarno imam plave oči, a ne leće. Jedan mi je pokazao sliku svoje cure koja mi navodno sliči (barem je cura bila lijepa ;)), iako osim boje kose nije baš bilo previše sličnosti...

Dosta su konzervativni. Što je meni, ruku na srce, odgovaralo. Ali tamo ako vidite nekoga da se ljubi na cesti ili drži za ruke, očito je riječ o strancima.

Turska kuhinja... Hm... Pa takva je da je gospođica bivša vegeterijanka rekla mami da joj napravi bilo što za ručak kad se vrati doma - ali da uključuje meso. Oni jedu stvarno malo mesa.
Za doručak obično jedu svježe povrče i sir i neku zelenu tvar koja ima okus po šećeru, a izgleda kao ona spužva u koju cvjećari azbadaju cvijeće. Nemam pojma kako se zove, stvarno nisam zapamtila.

Ono što mi zovemo kebab, kod njih je doner, a kebab oni zovu malo veće ćevape. S tim da su malo jače začinjeni.
Zapravo, sva njihova hrana je malo jače začinjena. Koliko se ja razumijem u začine koriste dosta šafrana i kima i naravno papra. Bilo da je riječ o riži ili kus-kusu (ne znam kako se piše, a ne da mi se gledati) jade jako začinjeno. Barem za moj ukus. S druge strane, meksikanac koji je jednom prilikom sjedio samnom za stolom je još pola sata paprio hranu jer njemu valjda nije bilo dovoljno začinjeno.

Od turske hrane sam, osim kebaba i donera, probala Lahmacun (što se čita Lahmađan) - tanko tjesto, kao za pizzu otprilike s mesom, lukom, rajčicom i začinima. Oni uz to obično piju Ayran, piće koje podsjeća na razvodnjeni jogurt, ali pošto ja ne volim jogurt, više mi je pasala Cola.
Stavila bih slike, naravno, da se stanoviti kreten udostojao poslati ih.

S obzirom na to da doma uvijek čujem izraze Turska kava ili puši kao Turčin, mislila sam da su oni kavopije i strastveni pušači. Koliko sam aj uspjela vidjeti -ne.
Više piju čaj, što je meni kao ovisnici o crnom čaju izvrsno odgovaralo. Čak je i čaj turska riječ pa se nisam morala mučiti s izgovaranjem. Pohvalili su moj talent za Turski jer sam uz malo vježbe mogla izgovoriti bilo što. Za razliku od njih koji recimo nikako nisu mogli izgovoriti lj, koliko god da su se trudili. To je samo jedan primjer, ima masa riječi čije je izgovaranje za njih bila znanstvena fantastika.

Što se cigareta tiče. oni uopće ne puše neki svoj brend. Pitala sam ih postoje li neke turske cigarete koje puše mladi, samo jednome od njih su bile poznate neke koje puši njegova baka, tako da sam odustala od čitave priče.

Ankara, Istanbul i Eskisehir zapravo čine trokut. Čisto geografski. I međusobno se jednostavno ne podnose. Čak do te mjere da ne razgovaraju.
Zašto je to tako stvarno ne bih znala jer nisam željela slušati još jedno gorljivo objašnjenje od strane Turaka.
Već sam se bila zaletila pitanjem o Ataturku s kojim su svi oni opsjednuti. Recimo da sam bila dovoljno glupa da usporedim Ataturka s Titom. Čisto što se opsesije tiče. Pa i u Jugoslaviji su ljudi bili doslovno opsjednuti s njegovim likom i djelom, tamo negdje pedeset i neke, a sada ga se gotovo nitko niti ne sjeća.
I onda sam slušala predavanje od pola sata o tome kako ih je Ataturk sve skupa spasio, da bi na kraju zaključio da ja to ionako ne mogu razumijeti. Iskreno da vam kažem, niti ne mogu. Mene nikada nitko nije tjerao da živim prema šerijatskom zakonu. Iako, Ataturk je sve reforme uveo koliko se ja sjećam u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Zar bi oni stvarno ostali toliko nazadni da nije njega bilo? Pa valjda bi se netko drugi sjetio sjetio ukinuti sve te gluposti.
Kad smo već kod toga, Ataturk je možda ukinuo obavezno nošenje fesa i feredže, ali uvijek ima pametnjakovića kojima to ne odgovara. Neki bi to i na faks nosili. Mislim, ako je netko toliko primitivan da se drži toga, ok, njegova stvar. Ali na fakultetima ne bi trebalo biti mjesta takvim glupostima.
Ako nisi dovoljno uljuđen da studiraš - nemoj studirati. Iako, ja na ITU nisam vidjela baš nikoga s maramom na glavi. Valjda takve niti nemaju potrebe studirati. Vjerojatno bi si bitno smanjile šansu da se dobro udaju za nekoga tko ih ionako neće puštati van iz kuće...





Ono što u kršćanstvu predstavlja križ, za njih je to Fatimino oko ili 'Evil eye', koje štiti od uroka. Barem koliko sam ja uspjela shvatiti Turka koji mi je to objašnjavao na aerodromu. Uglavnom, u Istanbulu ga možete vidjeti posvuda. U svim veličinama i na svim mogućim mjestima.

Više me baš pamćenje ne služi, jer je prošlo već tri mjeseca, ali definitivno se planiram vratiti tamo ovog ljeta na barem dva tjedna da donekle doživim taj Istanbul. Kao pravi pravcati turist ;)

Offtopic: u zadnje vrijeme se jako, jako loše osjećam i s obzirom na to da me pisanje obično smiruje, odlučila sam malo opisati kako mi je bilo u Istanbulu, ali malo sam se zanijela. Devet stranica sveukupno...

Moram priznati da me istok nikada nije privlačio. Za mene je zapad, za mene je jug. Istok nikako. Niti sjever.
U Istanbul sam odlučila otići samo zato jer se u njemu održavao godišnji kongres studenata garađevine koji broji okvirno 200 uzvanika. 200 građevinara na okupu? Osobno mi je bilo sasvim svejedno održava li se kongres u Istanbulu ili Zaprešiću.

Nakon brojnih premišljanja, odlučivanja i otkazivanja u zadnji čas u Istanbul nas je krenulo samo dvoje iz Zagreba. Dvije, bolje rečeno.

Ovdje mi nije namjera opisivati Topkapi Sarayi, Aja Sofiju i ostale istanbulske znamenitosti. Kad smo već kod toga Taksim nisam niti vidjela. U Istanbul nisam išla zbog razgledavanja, iako se iz tog razloga mislim vratiti ovoga ljeta

Na aerodromu nam se pridružilo još 28 studenata iz Rijeke, za koje sam ja kasnije postala urbana legenda, ali o tome kasnije.
Čim sam sletila u Istanbul znala sam da ću zavoljeti taj grad. Ne pitajte zašto, jednostavno osjetim kakvu dušu ima neki grad. Zadnji put sam taj osjećaj imala u Madridu.
Nakon što smo došli u hotel uslijedilo je ono dobro staro 'e pa di si kakogoddasezoves' obnavljanje prijateljstva od prošlih kongresa i razmjena. Što je najbolje od svega, čak i ljudi s kojima nisam više od par riječi progovorila dočekali su me kao davno izgubljenog člana obitelji.
Stanovita Flavia iz Rumunjske toliko me srdačno pozdravila da su ljudi vjerojatno mislili da se ako nista drugo, a ono barem redovito dopisujemo. No nas dvije doslovno nismo prije niti riječi progovorile. Kao da je uopće bitno...

Ja sam očekivala da ću vidjeti svog prijatelja Jean-Dominiqea iz Belgije koji je prošle godine na kongresu bio toliko pijan da je zaspao u mojoj sobi na podu i jako iznenadio frenda koji je bio samnom u sobu svojim hrkanjem koje je ovaj prvo pripisao meni. Da ni ne spominjem da on i dan-danas tvrdi da je tip zapravo spavao na krevetu, pa sam ga ja brzo bacila dolje kada sam čula da se otvaraju vrata.
Očekivala sam i par ljudi iz Beograda koje sam upoznala u Rumunjskoj i to je uglavnom to.
I tako smo malo otišle kod beograđana u sobu, malo hodale po hotelu i pozdravljale se s ljudima koji su nam bili iole poznati, da bismo na kraju naletile na grupu studenata iz Eskisehira. Neke od njih sam ja poznavala i ponudili su nam da će ići s nama do dućana (koji smo pokušavale naći). Moram priznati da meni obično tamnoputi dečki nisu nimalo zgodni. Moj idealan tip dečka ima plavu kosu i plave/zelene oči još od kad sam imala 13 godina i stvarno sam bila začuđena što moja cimerica ima toliki fetiš na Turke. Mene stvarno nisu privlačili. Zato sam se i iznenadila kad sam među njima vidjela jednoga koji je čak i meni bio privlačan. Čak sam iz razgovora s njim uspjela zaključiti da nije baš niti beskrajno glup.
Za prvu večer je bio predviđen odlazak u disko, a Turci su nas pozvali da prije toga idemo s njima na plažu. No morale smo odbiti jer sam ja imala problema. Hm, da... Moj problem se sastojao u tome da su vrata od kupaonice bila pokvarena i ja sam, naravno, ostala zaglavljena u kupaonici sve dok me nakon 15 minuta Jeff iz beograda nije uspio izbaviti. Od onda više nismo zatvarale vrata.
No, tko zna što su si oni mislili. Kad kažete da netko ima problema, zvuči kao da ima probavnih smetnji.
U disku sam srela još hrpu ljudi za koje sam zapravo zaboravila da uopće postoje. Na primjer Mišo iz Bugarske koji je bio u sobi s Belgijancem. I tako smo već prve večeri obnovili prijateljstvo i postali malo internacionalno društvo u koje se povremeno uključivao i Francuz Pierre-Ives i Slovenac čije ime mi je promaklo. Mislim da se neću puno prevariti ako kažem da se zvao Janez.
I tako smo se prisjećali dobrih starih vremena, uključujući i moj najgori modni delikt ikada – bubikopf koji sam imala prethodne godine.
Svi su se jako dobro zabavili na račun mene i moje priglupe frizure.

Drugi dan na doručku ja i cimerica smo raspravljale o potencijalno dobrim frajerima na kongresu. Ovdje naravno nije imalo smisla raditi top5 s obzirom da je od 200 ljudi bilo oko 160 pripadnika jačeg spola.
Ja sam joj rekla da je začudo i meni jedan Turak zgodan i kad nije shvatila o kome točno pričam, objasnila sam joj da na sebi ima crnu majicu i koja mu je približna lokacija u tom trenutku. Na to mi je ona odgovorila 'aha, to je onaj koji ti maše'... Bez obzira na to što sam svojevremeno imala bubukopf, rijetko se baš ponašam kao šiparica. Ona još manje. No u tom trenutku smo se obje zacrvenile i zasmijuljile.
Tko zna što si je taj mislio o nama.
Čitav dan smo proveli na gradilištu, koje, ruku na srce uopće nije bilo zanimljivo. Riječ je bila o nekoj bolnici i pripadnom parkiralištu. U svakom slučaju nista pretjerano uzbudljivo. Bilo mi je žao sto nisam uzela opciju razgledavanja kulturnih znamenitosti Istanbula, no pretpostavila sam da ću kad-tad otici u razgledavanje u tih tjedan dana.

Čitav tjedan je zapravo izgledao tako da smo dane provodili na gradilištu. Od 10 do 7 ili 8, nakon toga smo imali predavanje na ITU (tehničkom sveučilištu) i oko 10 smo se vratili u hostel, da bismo oko ponoći isli van.
Taj prvi dan je predavanje bilo toliko dosadno da su rijetki bili oni koji nisu zaspali. Ja i Mišo smo se naslonili jedan na drugoga i lagano drijemali.
Probudilo nas je jedino predstavljanje država u kojem ja na sreću nisam morala sudjelovati jer je dečko iz Rijeke preuzeo inicijativu, ali Mišo je, s obzirom na to da je bio jedini Bugar, morao otići do pozornice da im obznani da on zapravo nema ništa za reći.
Belgijanac je učinio grešku u koracima i priznao da je ove godine donio belgijsku čokoladu. O kojoj sam ja naravno ovisna.
I od onda sam ja pokušavala od njega iskamčiti malo čokolade. Iako, mozda je neupućenim promatračima ispitivanje broja sobe, treptanje očima i namigivanje izgledalo malo sumnjivo. Moj motiv je bila samo i isključivo čokolada.
Kad smo se vratili u hostel moja premorena cimerica je rekla da će odspavti sat vremena prije nego li idemo van, a ja sam znala da ako jednom legnem u krevet da me niti sto zgodnih Turaka i tona belgijske čokolade više neće probuditi.
Spavanje pretpostavljam uvijek i svemu i da se zbog nekoga probudim makar pet minuta ranije ta mi osoba mora biti jako jako draga. Turak nikad nije došao niti blizu te kategorije.
I šta sam uopće mogla raditi nego li sjediti sat vremena u kupaonici i šminkati se. Što god ljudi mislili o tome, za mene je moje lice platno, a šminkanje umjetnost. (a uostalom, izgledam kao da imam leukemiju kada sam nenašminkana)
A ionako nisam imala pametnijeg posla. Cilj mi je bio doći do čokolade zapravo, a opet, mozda i zgodan Turak bude tamo. Iako uopće nisam znala zašto bi njegova prisutnost bila imalo bitna za mene. Ja, naime, imam jedan problem. Bila ja u klubu sa tisuću drugih ljudi ili usred šume sa još samo nekoliko drugih, ako mi se neki dečko svidi ja se u pravilu njemu ne sviđam. Svidi mu se naravno najzgodnija cura tamo. Jer meni se, nažalost, uvijek svide najzgodniji dečki (onako na prvi pogled). Ako nas ima malo i ako sam realno gledajući ja najzgodnija cura tamo, svidjet će mu se druga po redu najzgodnija cura. Ako nema više cura, svidjet će mu se najzgodniji dečko.
To je pravilo koje nema iznimke. Ja se nikad nikome ne svidim. Osim onima za koje mi je apsolutno svejedno što misle o meni.
Ruku na srce ja baš i nemam najugodniju narav i znam da su rijetki kojima cu ostaviti prvi ugodan dojam, a i nisu česti oni koje me smatraju zodnom.
No za Turke sam već od prije znala da su potpuno ludi za crvenokosim curama s plavim očima; barem su me o tome obavjestili oni koje sam upoznala u Rumunjskoj.

I tako sam se spremala sat vremena i umirala od dosade vani. Belgijanac je bio prepijan da bi se uopće sjetio ikakve čokolade, Turka uopće nije bilo na vidiku, muzika je bila očajna i ja sam zaključila da je ova večer totalni gubitak šminke. I nagovorila sam Mišu da me otprati do hostela.
I naravno, točno na izlazu stajao je Turak koji je izgledao kao da nekog traži. I kad me pogledao odmah sam znala koga je tražio...

* * *


- Ne znam, ne znam što da radim - histerizirala sam Miši iduće večeri.
- Da je zadnja večer u pitanju ne bih uopće razmišljala, ali ovako... tko zna kakve sve gluposti mu mogu pasti na pamet.
Već je jučer bio pokazao da je od onih osoba koje se vole držati za ruke i slično. A ja sam od onih emocionalno potpuno zatvorenih osoba kojima takve stvari jednostavno ne odgovaraju. Držati me za ruku u javnosti? Ne bih rekla.
- I tako Mišo, ne želim da me sramoti pred ljudima kod kojih zelim steči kakvo-takvo poštovanje...
- Pa tvoj problem je što izgledaš slatko, pa se valjda od tebe očekuje da zeliš da te neko okolo vodi za ručicu.

Slatko? Jedan problem se javio kad sam upisala građevinu. Više me nitko ne doživljava kao curu. Jedan frend mi je to sam priznao.
I kako da se ja sad naviknem na činjenicu da je jedan Turak toliko zastranio da me smatra slatkom djevojčicom.
Osim toga, dan prije mi je poslao neke porukekoje su bile toliko ljigave da mi se smučilo. Nisu bile vulgarne, samo ljigave. Nisam ih iste sekunde izbrisala jer sma ih htjela pokazati Miši da sa malo nasmijemo.

-I znaš u čemu je još problem. Jučer kad me poljubio jedino o čemu sam razmišljala bilo je kako bih željela da je on jedna druga osoba. Netko tko me uopće ne doživljava...

U mom monologu prekinulo me kucanje na vratima.

-Ok Mišo, otvori vrata i daj mi znak. Ako je Turak ja skačem preko balkona. (bili smo u prizemlju)
I stvarno sam se vec pripremila na veranje preko ograde. Na svu sreću nisam morala isprobavati svoje akrobatske (ne)sposobnosti jer je bila samo moja cimerica. Koja nas je obavijestila da nam više neće smetati i otišla iz sobe.
Nije mi jasno, ako dvije osobe leže na istom krevetu i pričaju, zašto svi to odmah moraju shvatiti pogrešno.
Ja nisam imala baš nikakve namjere, osim da nekog dobro izgnjavim sa svojim dvojbama. On mi je tek kasnije priznao da njegove namjere u početku nisu baš bile tako bezazlene.
Da sam taj dio znala sigurno se ne bih išla petljati s Turkom i još mu to prepričavati.
A ja sam mu puna tri sata tupila o tome kako ja zapravo ne znam točno što želim i kako sam već umorna od svega.
- Iako uopće nisam sigurna što si on misli o meni nakon sto sam mu jučer tako dražesno zalupila vrata pred nosom. Bez brige, rekla sam mu laku noć.
Ja baš ne mislim ulaziti u onaj stereotip cure koju netko upozna u disku i odvuče u krevet petnaest munuta kasnije. Ima i civiliziranijih mjesta za upoznavanje...

-Pa sve ovisi o tome koliko je on zapravo zagrijan za tebe. Znaš imao sam curu iz Turske…
Uglavnom, Turkinje su jako konzervativne, što Turske dečke čini vrlo očajnima.
Super. Ja bih mu trebala biti samo jedan plus na papiru iznad kreveta.

-Neodlučnije osobe od tebe nisam vidio. Ne zeliš ništa više od seksa, a ne želiš samo seks. Što ti zapravo želiš?

- Ne znam, zapravo znam. Nisam sigurna. Znam koga želim, a to definitivno nije taj Turak. Ali zaintrigirao me.

-Ako ne probaš nećeš znati… Kod nas se inače kaže - tko bira...

A ja sam vodenjak po horoskopu, što bi reklo da sam strašno znatiželjna. Čak i prije nego li je došlo do tog razgovora znala sam da se ne želim pitati nego želim znati.

Imam tu nesretnu naviku da kad sam živcana rukom prolazim kroz kosu. Zato je valjda imam sve manje i manje na glavi.
A kad rukom prolazite kroz kosu koja je inače savrseno ravna, i kad nakon tri sata izlazite iz zaključane sobe s osobom suprotnog spola, vjerojatno biste se trebali pripremiti na puno začuđenih pogleda i upitnika iznad glava.
Posebno onih koji su vas dan ranije vidjeli u kompromitirajućem položaju sa jednom sasvim drugom osobom suprotnog spola.
Ako sam u Rumunjskoj dobila titulu predsjednice LC-a koji se ne trijezni, ne želim niti zamisliti kakvu sam laskavu titulu dobila nakon samo dva dana u Istanbulu.

Odlučila sam ipak pokušati i poslala poruku Turku. Dala sam mu punih pet minuta za odgovor, a nakon toga sam se išla istuširati. Kada je nazvao nakon 15 minuta mogla sam mu samo obznaniti da je vrijeme isteklo. Još bih se nekako i mogla presvući iz pidžame, ali šminkati mi se više ne da. A kao što je dobro poznato ja se bez šminke ne šećem po svijetu. Niti po gradilištima.

Kad smo već kod gradilišta taj dan smo vidjeli tunel koji će povezivati Europu i Aziju. Nisam baš bila oduševljena koliko sam mislila da ću biti. Zasigurno je zanimljivije raditi na projektu nego li ga razgledavati. A voditelj je tako očajno pričao Engleski da ga nisam baš ništa razumjela.



Ovo je tunel






Ujutro mi se nije dalo ići na neki tehnički izlet, već sam željela ići konačno razgledati Istanbul. Dogovorila sam se s Mišom i Beograđanima da ako u busu nema mjesta, idemo sami.
Za doručkom sam iskoristila priliku da Miši pokažem tko je taj Turak sa čeličnim živcima ili sa ogromnim fetišem na crvenokose. Ne znam što je gore.
Mišo i ja smo shvatili da se savršeno dobro razumijemo ako pričamo polako, ja na Hrvatskom, on na Bugarskom. I tako smo sirotog Turka komentirali ravno njemu pred nosom.
Rekao je da je zgodan i da je dan prije bio s njim na gradilištu čitav dan i u svakom slučaju bio je palac gore za Turka.
Jedan od organizatora nas je pozvao, zapravo mene, ali ja sam bila uvjerena da se poziv odnosi na sve, u bus broj 2. Ok, pomislila sam, niti danas neću razgledati Istanbul, ali barem ćemo svi biti u istom busu i zabaviti se.
Organizator me pozvao da sjednem kraj njega i tako sam dobar dio puta pričala s njim i kad sam htjela otići do stražnjeg dijela busa kod svojih prijatelja shvatila sam da u čitavom busu poznam ravno dvije osobe – Mikija i Flaviu, koji su sada bili totalno zaljubljeni. Meni su oni divni, ali nikako ne volim parove.
Ne znam što je bilo zabavnije – biti meta stalnih ljubaznosti tog Turka iz organizacije ili drzati svijeću zaljubljenom paru.
Da dan bude još bolji, bus broj 2 išao je u tvornicu drvenih oplata za betoniranje. Gledajte, čak i meni koja studiram građevinu je pao mrak na oči, da ni ne spominjem da sam zaspala za vrijeme prezentacije i probudila se kad me previše ljudi odjednom htjelo fotografirati uhvaćenu na dijelu.
Flavia me pitala želim li ici s njima na Taksim i među ostalima spomenula je da ide i Turak. Dakle divno. Ja tu čitav dan obilazim šugave drvene oplate, a on je vjerojatno ostao spavati u sobi i sad se već sprema za van.
I tako sam na svoj dobro provjeren razmaženo-naduren način odbila zabavu.
Pričale smo o dečkima s kongresa i kada sam joj na pitanje sviđa li mi se koji odgovorila, rekla je da smatra da bih trebala doći jer će on biti tamo.
Ah, kako je divno kad ne moraš trčkarati za nekim jer znaš da ce dotrčati iz centra Istabula na moj prvi sms.
Ne pitajte odakle mi toliko samouvjerenosti, jednostavo sam znala da je tako.
Nakon što sam ga vidjela na ITU i dala si oduška u izderavanju jer sam provela dan tako kako sam ga provela, nadureno sam odbila njegov prjedlog da idem van. Zapravo kad su takve stvari u pitanju durim se rekordno kratko jer inače ne bih takav izlazak propustila ni za sto.
No stvar je u tome sto se ja danima nisam pošteno naspavala i već sam počela gubiti koordniaciju pokreta.
Za večerom sam Miši, Belgijancu i Francuzu obznanila da ja sad idem spavati i da ako imaju imalo zdravog razuma neće ulaziti u moju sobu jer će ih dočekati dobro naciljan jastuk u glavu.
Kao što sam i pretpostavljala dobila sam poruku od Turka da se ako želim vraća iz Istanbula. Ok, znala sam da se ne smijem naviknuti na to. Prvi i zadnji takav u mom životu. Odgovorila sam mu da je jedino do čega je meni trenutno stalo krevet.
I onda sam krenula u kupaonicu...
Već sam prije spomenula svoju polusatnu traumu u kupaonici kada sam os panike dobila osip i bila uvjerena da ću ostati čitavu noć zaključana.
To mi je valjda bila kazna.

I na kraju se opet nisam naspavala. Bila sam previše prestrašena. Čak sam čula cimericu kako ulazi u sobu u pet ujutro koju moja priča nije niti najmanje dirnula. Dakle mogla sam ići van na Taksim umjesto da sam provela pola večeri u kupaonici i ležeći izbezumljena na krevetu pokusavajući zaspati i to sve pod cijenu istih podocnjaka.
Idućeg sam dana išla sam opet na tehničku ekskurziju. Ovaj put svojevoljno. Aja Sofiju, Plavu džamiju i sl. mozete vidjetu u svakom vodiču za turiste. Biti svjedok gradnje Dijamanta Istanbula definitivno ne možete.
Čak mi je bilo drago što Turak ide.
Dijamant i Safir Istanbula biti će (kad budu izgrađeni) dva najviša nebodera u Istanbulu sa stambenim i poslovnim prostorom.




Ovo smo na 7 ili 8 katu. Ove kacige su obavezne, nitko to ne nosi svojevoljno


Zapravo čitav taj dan će mi ostati u najljepšem sjećanju jer je zaista bio pa... ugodan. Turak se zapravo pokazao kao sasvim uravnotežen dečko. Nije imao nikakve ispade koji uključuju držanje za ruke ili slične gluposti. Tako da većina ljudi još uvijek nije imala pojma da mi imamo išta jedno s drugim. Vjerojatno su pretpostavljali da nešto petljamo jer smo čitavo vrijeme bili skupa. Ja sam, moram priznati, potpuno nenaviknuta da netko na bilo koji način pokazuje da mu je stalo do mene. Taj Turak me gledao kao da sam jedina na svijetu. I stalno je bio oko mene, niti na trenutak me nije ostavljao da se dosađujem sama.
Na neki nacin me sokirao koliko je bio drag. Više nisam željela da bude jedna druga osoba jer se ta druga osoba nikada nije ponašala tako prema meni i znala sam da nikada niti neće.
A s druge strane, bilo mi je zapravo svejedno. Odmah u početku je rekao da u petak ide jer se mora vratiti na ispit. Taj dan je bio petak i ja sam ga sasvim ravnodušno pitala kako to da nije otišao. Pa zbog mene naravno, čak je i sve svoje prijatelje natjerao da ostanu još jedan dan.
Na kraju su otišli tek u ponedjeljak i sigurna sam da sam zamjetila neke ljutite poglede od strane njegovih prijatelja.
Ljutiti pogledi nisu dolazili samo od strane Turaka koji su propuštali ispite, već i od velikog dijela ženske populacije koja si je bila dobra s Turcima.
Što je on više bio okružen s curama, mene je to više zabavljalo.
Inače sam po prirodi bezrazložno ljubomorna samo kada nisam sigurna na čemu sam. Ako sam u nešto sigurna sve sumnje i ljubomora nestaju. A bila sam duboko uvjerena da bi on na moj poziv dotrčao iste sekunde. Iako, ne mogu niti biti ljubomorna u slučaju da mi uopće nije stalo.
Nakon obilaska gradilišta išli smo na kuglanje i ja sam pokazala zavidan antitalent, no usprkos tome Turci su mi oduševljano govorili da mi baš dobro ide.




ispred shoping centra u koji smo isli na kuglanje


Na moje cviljenje odlučili odvesti do Taksima, no na kraju je toliko ljudi još htjelo ići da smo odustali.

Opet smo išli u onaj isti stari dosadni disko. U početku nas je bilo ravno troje – ja on i neki njegov frend Njemac koji ga je pitao kako to da nije otišao na ispit, na što je ovaj značajno pogledao u mom smjeru, a Njemac mu je odgovorio da ga potpuno razumije. Ah, kako obožavam kad ljudi pričaju o meni kao da me nema. Možda sam trebala zatreptati očima i zupavo se nasmješiti. Čisto radi efekta.
Turci su kad god su upoznali nekoga iz Hrvatske pitali da li mozda pozna mene, a kako nitko nije imao pojma da je uopće netko iz Zagreba išao, na kraju su pomislili da sam ja neka turska interna izmišljotina.
Ne znam tko se vise šokirao, cure iz Rijeke ili ja kada sam im objasnila da mi se slobodno obraćaju na Hrvatskom jer ga izvrsno razumijem.
-Pa nisi ti valjda...

I tako je ispalo da su upoznale osobu za koju su gotovo tjedan dana mislile da je izmisljena. Kao da upoznate nekoga tko se zaista zove John Doe.
Iako sam dan poslje Miši mogla obznaniti da je bio u krivu i da Turak uopće nije neiskusan, istina je da su Turci puno konzervativniji od nas u nekim drugim stvarima...

Ja sam Mišu i Belgijanca stalno uvjeravala da ću jednostavno doći u njihovu sobu kada ce se najmanje nadati I ukrasti im čokolade, na što su oni meni odgovarali da ako dođem neću dobiti samo čokolade...
Pošto je njihova soba bila blizu sobe od Turaka, kad sam jednom prilikom prolazila s Turkom i njegovim prijateljem odlučila sam pokucati da vidim jesu li dečki u sobi. Otvorio mi je Mišo, obučen samo u bokserice i rekao da se ide tuširati, na što sam ga ja pitala neće li me pozvati da mu se pridružim.
Doduše i Mišo je bio malo zbunjen mojim smislom za humor, no ipak je on Balkanac kao i ja i odgovorio mi je da sam mu uzela riječ iz usta i da samo izvolim. Ja sam mu kroz smijeh odgovorila da ne mogu jer mi je dečko tu, ali da ću svakako navratiti.

Šokiranije izraze lica nisam vidjela u životu. Ja jesam ispričala Turku za onu scenu kad smo Mišo i ja izlazili rašćupani iz sobe i da, mi jesmo 24 sata na dan provodili zajedno svakoga dana i povremeno smo komunicirai pred Turkom na Bugarskom i Hrvatskom što je bio čisti dokaz da pričamo o njemu jer bismo inače jednostavno pričali na Engleskom.
Očito kad ne radimo ništa sumnjivo, nismo niti svjesni sto se sve ljudima može motati po glavi jer nama samima tolike gluposti ne padaju na pamet.
Kada me najozbiljnije pitao da li smo mi zaista samo pričali u sobi upitala sam ga smatra li me zaista takvom idiotkinjom da bih mu to išla prepričavati da je istina drugačija. A uostalom, zar je ikome teško povjerovati da sam ja pričala 3 sata bez prestanka?

Zadnju vecer imali smo oproštajnu zabavu na brodu koji je plovio po Bosporu. Iako je bio svega par stupnjeva ja sam stajala na palubi samo u košulji jer se nisam htjela slikati u jakni. Da znam, nema se tu sto za reci.
Pola večeri je naravno prošlo u naslikavanju na palubi, a onda se Turak negdje izgubio, što meni uopće nije smetalo. Bilo mi je zabavnije tračati s Mišom.


Pogled s broda:













Posto je bila zadnja vecer, neki decki su si očajnički pokušavali naći cure, što je mene i Mišu strašno zabavljalo. Jasam i njemu predlagala sve cure kojih sam se mogla sjetiti, ali niti jednu nije htio. Rekao je da mu je Hrvatica dosta za cjeli zivot, Srpkinja je bila samo jedna i nije mu se sviđala. Predložila sam mu i Makedonku, na šta je odgovorio da je malo prekrupna za njegov ukus.Uglavnom, pravo derište. Toliko me podsjeća na nekoga... ;)

Gori od njega je bio samo Turkov najbolji prijatelj, koji je zapravo isto Turak, iako se možda kaže Turčin, ali mene to odmah podsjeća na nekog čiču s velikim brkovima i sabljom, no zapravo to sad nema nikakve veze. Radi jednostavnosti Turak se odnosi na the Turka, a ostali će biti... pa na primjer prijatelji od Turka.
Svi skupa imaju toliko komplicirana imena da ih se ne isplati učiti napamet. Jedva sam zapamtila ime od Turka jer mi je bilo neugodno kad je shvatio da nemam pojma kako se zove, a znali smo se već pet dana.
Pa definitivno je lakše zapamtiti Iva nego Gunes (Gineš). Zapravo ako volite Irsku pivu i nije...
Uopće ne znam čemu ovolika digresija.
Uglavnom, ja sam Turku spomenula da se jedna Slovenka non-stop mota oko njegovog frenda, što je ovaj njemu odmah prenio. Njegov odgovor je bio - pa ok, ako ne nađem ništa bolje biti će i ona dobra.
Ne mogu vjerovati da netko tako nešto uopće može izjaviti i to još predamnom. Dakle ni on me ne doživljava kao curu. I na kraju nije našao ništa bolje...




Ja, moje koke iz Belgije i Bugarske i neki Turak koji se bezveze ubacio


Najljepši dio večeri mi je bio kad je Belgijanac, mrtav pijan došao posrčući na palubu i donio mi jedinu preostalu čokoladicu. Rekao je da su ih svi odmah razgrabili, ali je jednu sačuvao za mene jer sam ipak ja njegova cura...

U tom trenutku se pojavio Turak i dala sam mu pola čokoladice. Začudila sam samu sebe. Obično slatkise djelim samo s ljudima koji su mi jako dragi.
Iako je kategorija ljudi zbog kojih se budim mnogo viša. Takve ljude mogu nabrojati na prste jedne ruke. Spavanje mi je ipak puno bitnije od slatkiša, tako da osobe koje su mi važnije od spavanja su mi stvarno jako važne.
Turak glatko ispada iz te kategorije jer sam mu dan prije obećala da ću navratiti do njegove sobe prije doručka da se dogovorimo na koji ćemo izlet ići taj dan, a na kraju sam prespavala i doručak i izlet. Bilo mi je bitno jedino da se dobro naspavam.


U ponedjeljak smo svi odlazili. Ja i Flavia smo odlučile skupa naći hostel jer smo imale avion tek dan kasnije. Turak me pitao želim li da oni ostanu još jedan dan na što sam mu mrtva-hladna odgovorila da ide. Stvarno mi nije trebalo da me pet drugih Turaka mrzi do kraja života jer su vec ionako propustili neke ispite zbog mene.
A i stvarno nisam htjala da ostane. Znala sam da će mi užasno faliti, ali zapravo neće mi faliti on nego osjećaj da sam nekome važna u životu. Falit će mi to da me netko gleda onim tupavim oduševljenim pogledom, da me netko uvijek čeka koliko god da sam spora I da netko uvijek čuva mjesto za mene… Nekako sumnjam da će se to ikada više ponoviti I možda bi mi bilo bolje da tako nešto nikada nisam doživjela jer realnost je tolko drugačija…
Najvise će mi zapravo faliti Mišo jer sam s njim provodila najviše vremena i zato jer smo nas dvoje zapravo isti. I Belgijanac, naravno. Vječito pijan i pospanog izgleda, ali uvijek spreman raspravljati o politici balkanskih zemalja. Jer zapravo, o tome smo najviše i pričali. Svatko o svojoj zemlji...

Na rastanku, Turak je zapisivao moju mail adresu i onako usput dodao – ti se nećes javiti jel da? Ne. I mislila sam to. Čemu, na kraju krajeva?

Flavia i ja smo s hrpom Latvijaca otišle u hostel na Sultanahmetu i čitav dan uglavnom razgledavale i kupovale.
Evo par sličica:













(stavit cu kasnije još slika, sada mi se više ne da)


Navečer smo sjedile u predvorju i jele čips.
-Ne bih ovo smjela jesti navečer (iz mene je progovarao fitness-freak).
-Nema veze, nema nam dečkiju ovdje.
-Ja se njemu neću javiti... – tužno sam dodala. Ona je bila šokirana jer ona je naravno sa svojim Makedoncem odlučila ostati u kontaktu.
-Znaš, divno je konačno imati nekoga tko te prihvaća onakvoga kakav jesi i ne pokušava te promjeniti.
Meni to uopće nije divno. Meni se nije činilo da mene Turak prihvaća takvu kakva jesam, već da me baš voli zbog toga kakva jesam.
Nisam znala kako joj objasniti da sam ja već prije nego li sam došla u Istanbl bila toliko zaljubljena da mi se zapravo čitavo vrijeme povraća i da bih bila najsretnija da se tog osjećaja mogu rješiti. Mrzim biti zaljubljena i radije bih da nisam čovjek nego robot.
Kako objasniti da mi je tek sada jasno da me ta osoba nikada, nikada neće voljeti i da se prema meni nikada neće ponašati kao jedan Turak kojeg sam poznavala tjedan dana i da bi mi bilo bolje zaboraviti čitav taj tjedan.

Meni je tih tjedan dana bilo čarobno, ali na kraju se pokazalo da je cijena bila previsoka. Osim što sam pala jedan od najvažnijih kolokvija, pala sam i u depresiju iz koje se ne znam izvuči. Od trenutka kada je avion sletio u Zagreb pa sve do sada, osjećam se toliko nesretno. I ne znam kako se izvuči iz tog začaranog kruga...

Kada sam čitala ovo sto sam napisala, shvatila sam da sam se ja zapravo užasno ponašala. Doduše, ponekad kad samtram da se netko prema meni ponaša grozno, ja se tako ponašam prema njemu, ali onda čitavu noć ne mogu spavati jer se osjećam užasno i jer mi je žao sto sam takva.
U Istanbulu sam se, naprotiv osjećala super i uopće mi nije bilo jasno da se normalna osoba bas tako ne bi trebala ponašati.
Možda bih i inače kada ne zanam što krivo radim trebala sve zapisati pa bi mi mnogo toga bilo jasnije.
Iako nisam ja jedina koja bi trebala tako postupiti.

Kad sam došla doma bila sam razočarana sto se Turak ne javlja. Mišo mi je rekao da opet ne znam što želim i da se ponašam kao klinka.
Nakon deset dana dočekalo me vrlo neugodno iznenađenje. Turak me stavio kao prijatelja na facebooku pa sam mogla vidjeti da je on zapravo već dugo vremena u vezi. Ja nisam nosila foto-aparat u Tursku, pa mi je njegov frend obećao poslati slike jer sam ionako bila na dosta njihovih slika. Kada sam pogledala njegov profil vidjela sam da je stavio sve slike osim onih na kojima sam ja. Iako pouzdano znam da sam na najmanje 20 slika.

Meni je odvratna činjenica da sam nesvjesno dovedena u situaciju da varam nekoga. Ja njegovu curu niti ne poznam, ali sigurno ne bih nepoznatoj osobi napravila nešto takvo. Nisam ja njega pitala ima li curu, ali mislila sam da se podrazumijeva da nema.
I sad se moj moral dovodi u pitanje, iako nikada nikoga ne bih prevarila. A i nemam slike iz Istanbula...
Što je najgore od svega, svi koji nisu bili na kongresu, a poznaju me slali su mi poruke u stilu – čujem da si se jako dobro zabavljala, a nakon deset dana kada ih je on sve stavio na facebook kao prijatelje počela sam dobivati poruke sadržaja – bas mi je žao...

Nakon toga mi je bilo žao sto nisam bila jos veća gadura, ako je to bilo moguće. Mislim da smo sada 1:1, ali ja imam tu nesretnu potrebu uvijek biti u prednosti.

Čuli smo se preko interneta i rekao je da ima lijepe uspomene iz Istanbula i da razmišlja o reprizi, na što sam mu ja odgovorila da mislim da je to super ideja i da dolazim na razmjenu u Makedoniju u 8.mjesecu pa bi i on mogao doći.
Hm... on je iz Izmira, udaljenost Izmir-Skopje je sasvim pristojna. Još ako misli ići vlakom...
Ne znam jesam li mu trebala spomenuti da, iako mislim da je repriza izvrsna ideja, nikako ne mislim sudjelovati u njoj?

Moram priznati da sam i sama podlegla nogometnom ludilu :( A svaki put kazem da necu...
A s Gitak-ludilom sam vec dugo odusevljena, a novi favorit mi je Dena - izbornik huligana i njegova navijacka himna 'Mentalno ludilo'