Rainy Night in Zagreb (ili Kronike pomračenog uma, a ponekad i Pripovijesti keltske čarobnice)

nedjelja, 06.05.2012.

U potrazi za izgubljenim vremenom

Ono što je najčudnije od svega je činjenica da se sve ponavlja. Kao da mi se čitava 2008. ponovila. Taj sam osjećaj imala od samog početka godine.
2007. je bila vrlo vrlo ružna godina i bila sam toliko psihički i fizički iscrpljena da zaista nisam znala kako i kamo dalje. I onda sam počela intenzivno vježbati. Osjećala sam se bolje i izgledala bolje. I onda je krenula čitava priča sa svim onim Turcima. Zapravo, i samoj mi je bio potreban podsjetnik da se prisjetim što sam sve izvodila.
Sad se samo mogu prekriti škrnoclom preko glave od sramote.

No da ne trošim vrijeme na posipanje pepelom, prisjetiti ću se svojih najblistavijih trenutaka iz te godine (čitajući svoje duhovite zapise, naravno).

To je zapravo ono što sam tražila. Opisi putovanja, koji su mi sad dragocjeni i ne samo zato što umirem od smijeha dok ih čitam.

Istanbul

Makedonija

Makedonija2

Eskisehir

Zašto su sva ta putovanja trenutno bitna? Bila sam još na petnaestak nakon zadnjeg. Nakon svih tih cirkusa sa svim tim brojevima, potratila sam dvije godine u vrlo lošoj vezi.
Tek sam dugo nakon što je završila shvatila da je veza bila vrlo loša i da sam se jako promijenila kao osoba. Nikad nisam bila baš posebno zabavna osoba, ali tada sam zaista bila gora od nečije pobožne tetke usidjelice. Ono što sam tada smatrala dosadnim zanovijetanjem sam kasnije počela smatrati gubim vrijeđanjem. No nije bitno, bolje se ne prisjećati.

No zbog istovremenog prekida veze, smrti bake i problema na fakultetu sam zapala u prilično tešku depresiju koja je potrajala do samog početka ove godine. I onda sam napravila isto kao i te 2008. godine - počela intenzivno vježbati i počela sam raditi.
I te godine sam bila u vrlo napetim odnosima s osobom koja mi je tada bila najbolji prijatelj. Ove godine sam došla do zaključka da taj odnos više ne postoji. Ja sam ta koja je zeznula i ja sam ta koja treba naučiti živjeti s tim. Zeznula sam još prošle godine i trebala mi je gotovo godina dana da shvatim da su neke reakcije nepovratne. Između nas je nastao zid i tek sad imam dovoljno zrelosti pustiti ga da obraste bršljanom.

Osim intenzivnog vježbanja idem i na svojevrsne psihoterapije. Konačno sam shvatila da postoje neke stvari s kojima se ne znam sama nositi. Jednostavno mi je preteško. Najbolja prijateljica je rekla da ja sada i ja od prošle godine nemamo nikakvih poveznica i to me jako veseli. Možda polako dosežem granicu zrelosti...

I tako sam ja već mjesecima u toj svojoj zen fazi i odjednom dobivam poruku na facebooku. Od Gunesa. Stanovitog broja 1.
U tom sam trenutku imala osjećaj da se možda ta godina ponavlja, ali da ja imam priliku popraviti stvari.

Ne znam jesam li spomenula, no nakon izvjesnog vremena sam shvatila da se on možda ponio vrlo sebično, no za svoje ponašanje također nemam nikakve isprike. Ponijela sam se užasno djetinjasto i razmaženo. I moje i njegovo ponašanje je bilo za svaku osudu.
Čak sam neko vrijeme razmišljala kako bi bilo fer od mene da mu se ispričam za neke stvari, no nisam vidjela poantu u tome.
Krajem prošle godine sam opet bila u Makedoniji. Imala sam osjećaj da vidim duhove na svakom koraku. Bilo mi je vrlo teško prolaziti nekim mjestima jer su mi se pred očima vrtile slike stare gotovo 4 godine. Tada sam se sjećala samo lijepih stvari i, iako sam bila svjesna činjenice da je to osoba kojoj je bilo apsolutno svejedno za mene i koja je samo htjela privremenu zabavu, užasno mi je falio.

Kad sam vidjela poruku, bila sam, blago rečeno šokiranaj. Saznala sam da je godinu dana nakon što sam ja otišla prekinuo s curom jer je konačno shvatio da nije normalna. Nakon toga je otišao u Libiju, a nakon što je morao otići za vrijeme rata, otišao je raditi u Azerbaijan. I tamo trenutno živi i radi.
Rekao je da misli da bismo trebali zaboraviti sve ono ružno što se između nas dogodilo.

Činio mi se toliko drugačiji i zreliji nego prije. Razgovarali smo o njegovom poslu, životu u Azerbaijanu i o svakodnevnim sitnicama. I onda je rekao da bi bilo jako lijepo kada bih ga mogla posjetiti. Rekla sam da ću razmisliti, no već sam tada znala da ću ići. Zaista sam imala osjećaj da se sve ponavlja i da imam priliku za drugačiji kraj ove priče.
Željela sam da se rastanemo na lijep način i ostanemo jedno drugom u lijepom sjećanju. Htjela sam vidjeti i jesam li sposobna okončati odnos bez previše suza.

U vrijeme dok sam razmišljala trebam li otići ili ne, zvao me svaki dan i njegove poruke su mi uljepšavale dane na poslu. To je trajalo gotovo dva mjeseca i znala sam da će mi užasno faliti jednom kad odem tamo i vratim se kući.
Moj život se trenutno svodi na posao, odlaske na aerobic 3 puta tjedno i kavu s prijateljicom petkom. Ponekad faks. I to je to. Život mi je postao vrlo dosadna kolotečina i vrlo sam se brzo navikla na promjenu.

Čitavo to vrijeme sam provela s vrlo blesavim osmijehom na licu.

Prijateljica mi je govorila da ne bih trebala ići jer ima jako loš predosjećaj. Ja ga nisam imala, iako mi je let bio na petak 13. Povremeno su mi na pamet padale ideje da je on možda godinama spremao osvetu i sad me namamio da dođem i prodati će me u bijelo roblje. No zanemarila sam sve paranoične razloge da ne idem i 13.4. našla sma se u avionu za Moskvu.

srijeda, 10.08.2011.

Your little girl

My little girl

Umjesto da bude lakše, svake godine postaje sve teže. Nikad, nikad te neću zaboraviti...

nedjelja, 07.08.2011.

Gone With The Wind

Mislim da je sad konačno gotovo. Pokušala sam sve, izbrisala facebook, pa izbrisala njega s facebooka i svih mogućih chatova. Ništa nije pomoglo. I dalje mi se javljao.
Zapravo nemam nikakvih iskustva vezanih uz prekide veza, no bilo mi je potpuno jasno što to njegovo javljanje znači - želio si je olakšati savjest.
Želio je da mu osoba koju je maltene ostavio na sprovodu kaže da se ne ljuti i da je sve u redu.
Da sam ljubazna, nesebična, altruistična itd. možda bih mu to i omogućila.

Danas sam gledala 'Zameo ih vjetar' i shvatila da koliko god sam ja uvijek željela biti Melanie, to nikada neću biti. Nikad neću biti ništa bolja od Scarlet. Zločesta, razmažene i osvetoljubljiva.

Uglavnom, danas sam mu rekla apsolutno sve o čemu sam razmišljala zadnja sva mjeseca otkad smo prekinuli i bez ustručavanja sam mu rekla da će on za mene uvijek ostati loša osoba.
Ruku na srce, nikada nismo bili jedno za drugo i napravio mi je ogromnu uslugu što je prekinuo samnom. Ja to vjerojatno ne bih imala hrabrosti napraviti.
Činjenica da smo prekinuli ne bi trebala govoriti ništa loše niti o meni niti o njemu. No način na koji je prekinuo samnom će vjerojatno ostaviti traga na meni do kraja života.
Ne želim spominjati detalje no trebalo mi je neko vrijeme da se prestanem osjećati kao fizički apsolutno neprivlačna i odvratna osoba, a mislim da mi čitav život neće biti dovoljan da prestanem misliti da je anksioznost prevelik teret da bih mogla biti u vezi.
I dalje se dijelom osjećam krivom jer sam psihički bolesna i imam problema.

Za sada sam duboko uvjerena da više nikada neću niti pokušati biti u vezi s nekim. Sama pomisao na to mi se čini apsurdna.

Rekla sam mu da je on za mene loša osoba koju se trudim zaboraviti i da su dvije godine naše veze za mene promašeno vrijeme. Nakon toga sam mu rekla da je najbolje za oboje da se više nikad ne vidimo ni ne čujemo.
Nadam se da sam ga uspjela povrijediti barem upola toliko koliko je on povrijedio mene. Stvarno se nadam da neće spavati mirno barem neko vrijeme.

P.S. Moja kletva je imala utjecaj, vratio se doma s virozom koja je trajala 2 tjedna uz temperaturu od 41 stupanj.

petak, 01.07.2011.

Večeras sam sjajna

Večeras sam sjajan - Bombaj Štampa


Kako se ja samo glupo osjećam. Uopće nisam sjajna. Jadna sam do bola...

Moram napomenuti da mi je ovo prvi prekid u životu (jer mi je ovo bila prva prava veza, ostalo se jednostavno ne računa) pa baš i nisam upućena u proceduru.

Postoji još par otegotnih okolnosti u ovoj situaciji, cijenjeni sude, koje bih htjela da uvažite. Prvo i najbitnije, umrla mi je baka. To još zbilja nisam uspjela procesuirati i ne bih o tome. Ali neka se primi na znanje da je prekinuo samnom dva dana nakon pogreba.

Drugo - glavni osumnjičeni je privremeno emigrirao u Indoneziju, Tajland i ine zemlje jugoistočne Azije. Možda se ovo uopće ne čini značajno, no bila sam primorana isključiti facebook i sve druge načine komunikacije preko interneta jer jednostavno ne mogu i ne želim gledati njegove statuse kako party na plaži još uvijek traje (ovu kratku opasku ne morate uvažiti, ali teško ga mogu zamisliti u njegovom heklanom prsluku na partyju na plaži).

Treće - prekinuo je samnom tjedan nakon što sam imala čak 5 kolokvija (i uzgred rečeno taj tjedan mi je baka umirala pred našim očima) i 3 programa za predati. Samo da napomenem da studiram građevinu koju mrzim i prezirem i da mi se jedan program sastoji od sto tisuća nacrta i milijun proračuna (o kojima ja naravno nemam pojma pa poštimavam neke rezultate i nadam se da će proći).

Četvrto - imam hrpu ispita, nisam još položila niti jedan, a vrlo vjerojatno niti neću. Ne mogu učiti. Opet ću pasti godinu, a već sma tako vremešna.

Peto - na samom početku ljeta, uspjela sam dobiti virozu. Sada na plus trideset pijem vreli čaj i jedina želja mi je da mi se nos odčepi.


Znači to bi bile otegotne okolnosti.


Dosadašnje remedije - ritualno paljenje njegove slike pri čemu sam skoro zapalila zahod, ali osjećala sam se sjajno.
Nekoliko pijanstava.
Pretjerane količine nikotina.
Tugaljive/trash pjesme preko youtubea (vode 'Malena' od Sandija i 'Stranac u noći' od Massima iako te pjesame nikad prije nisam imala potrebu slušati više od jednom, što bi reklo da je odabir sasvim slučajan).
Južnoameričke sapunice.
Oblajavanje po forumu.
Uz sve ove divne aktivnosti kao popratna pojava je bilo razmišljanje. Jako puno razmišljanja. Znam da je za prekid potrebno dvoje. A ja jedino o sebi mogu razmišljati i jedino na sebe mogu utjecati. Znam koliki je dio moje krivnje na svemu. Sve u rok službe. Naučila sam lekciju. I tako dalje, ponestaje mi klišeja.

Izracionalizirala sam taj prekid u potpunosti, znam što je pošlo krivo, znam što mogu promjeniti ubuduće i sada okvirno znam što želim. Od svog života općenito, a i od tog svog faksa kojeg mrzim i prezirem. No to spada u jednu drugu priču.

Znači nitko nije kriv za prekid, nitko nikoga ne mrzi, nitko nikome ne želi zlo, ali, uvijek postoji ono ali. Ja sam osoba koja u odnosima s ljudima daje maksimum. Na žalost, tražim taj maksimum nazad. Ja sam njega stvarno voljela. Znam da ne mogu natjerati nikoga da me voli zauzvrat, no očekivala bih da druga strana ima barem mrvicu razumijevanja (ako već ne poštovanja) da se ne hvali javno kako se dobro zabavlja dok je meni život u rasulu i da me ne ponižava toliko pred svim zajedničkim poznanicima.
Zaista ne znam zašto nisam zaslužila makar taj minimum.

Obrana nema što za reći (emigrirala je zajedno s osumnjičenikom).

Prijedlozi za kaznu (ovo su sve stvari za koje sam nažalost prezrela, no pale su mi na pamet): 1. ostaviti na njegovom couchsurfing profilu vrlo negativne reference - npr. 'On je osoba koja nimalo ne drži do osobne higijene. Nakon njegovog odlaska morala sam baciti plahte i provjetravati stan tri dana. Osim toga, strašno je proždrljiv, pojeo mi je sve zalihe hrane i nabio ogroman telefonski račun. Kad je otišao shvatila sam da me okrao, a osim toga saznala sam da ga traži interpol. Uz to je još seksualno napastovao moju susjedu.'

On se trenutno na svom putovanju oslanja na couchsurfing. Mislim da bi nakon ovoga morao spavati na klupi u parku.

2. Negativne misli - želim mu da spolno prenosive bolesti od muških tajlandskih prostitutki (za koje bi tek naknadno shvatio da su muške) ili čitavih šest tjedana vrlo neugodnih probavnih smetnji.

Nemam više suludih ideja.

Presuda cijenjeni sude? Mogu i ja dati prijedlog. Život bez mene mu je dovoljna kazna jer JA JESAM SJAJNA. A sad idem učiti i položiti te ispite...

petak, 10.06.2011.

Na poljima od snova ne pušta se korijenje...

http://www.youtube.com/watch?v=ffTgDyYqSM4

Prošli put sam pomislila da ne može gore. E pa može. Kad sam pisala bila je subota. U ponedjeljak je mojoj baki, koja živi samnom od rođenja, pozlilo. Umrla je tjedan dana kasnije i tjedan dana smo je gledali kako umire.

Jučer je dečko prekinuo samnom. Bez nekog razumnog objašnjenja, osim činjenice da već tjedan dana nije sretan samnom.
Jednostavno ne postoji način da opišem kako se osjećam. Znam da ga mrzim iz dna duše
Mrzim ga, mrzim ga, mrzim ga, mrzim ga, mrzim ga!!!!!!!!!!!!

Uopće ne mogu riječima opisati koliko ga mrzim u ovom trenutku. Sasvim sam svjesna činjenice da mi je napravio uslugu i da mi jednostavno nismo jedno za drugo, ali ne mogu si pomoći.
Ne želim da mu se išta loše dogodi niti išta slično, jednostavno ne mogu vjerovati da je to napravio.

I ne znam što bih sama sa sobom trenutno. Stvarno ne znam čime sam zaslužila ovo sve skupa.

I nisam trenutno sposobna išta napisati, samo da sam toliko jadna i nesretna.

subota, 28.05.2011.

Happy

undefinedSo what if it hurts me?
So what it I break down?
So what if this world just throws me off the edge,
My feet run out of ground
I gotta find my place
I wanna hear my sound
Don’t care about all the pain in front of me
I just trying to be happyundefined

Ovo je moj pokušaj samozavaravanja. Vrlo sam daleko od toga da budem sretna. Kao i uvijek.
Počnimo redom. Imam puno previše obaveza, kao i uvijek.
Trenutno sam tu negdje između programa, kolokvija i potpunog ludila.

Osim toga još uvijek sam predsjednica skoro pa beskorisnih udruga i naravno rokovi za predaju projekata su mi se poklopili sa svim kolokvijima i predajama programa. Vjerujem da ne moram niti spominjati da sve radim sama.
Potrošila sam i više od mjesec dana na dizajn časopisa udruge iako nemam apsolutno nikakvog znanja vezanog za grafički dizajn.
Potrošila sam i par ligamenata kad sam vukla teške pakete s časopisima na poštu da ih pošaljem ljudima koji ih ionako neće čitati.

I kao broj jedan, moja stara prijateljica - anksioznost se vratila i to u punom sjaju.
Gotovo čitavo vrijeme osjećam polunesvjesticu, boli me lijeva ruka, puls mi je prebrz i umirem od straha.
Ponekad čitave noći hodam po kući, iako sam mrtva umorna i iako imam jako puno posla idući dan.
Jednostavno se previše bojim.

Najgore od svega je što nitko tko nema istih problema ne može razumjeti kako je živjeti u stalnom strahu od ničega.
Ponekad uzmem tabletu za smirenje, ali od nje sam polunadrogirana pa to u rijetkim situacijama dolazi u obzir.

Prekinula sam kontakt sa skoro svim ljudima koje sam smatrala prijateljima. Možda vrlo djetinjast i nerazuman potez, ali jednostavno u ovom periodu nemam razumijevanja za tuđu sebičnost i za stalna kritiziranja.

Od prijatelja poklon sam vrlo teatralno bacila u Bospor (jer sam umeđuvremenu još par puta bila u Istanbulu). Što je užasno debilan potez jer sam ga radila jako dugo (radila sma veliku fotoknjigu za koju sam morala obrađivati fotografije jer su vile lošije kvalitete), a i zato jer dodatno zagađujem već prljavi Bospor.
No u tom trenutku mi se taj potez učinio kao vrlo razuman.

Sad mi je samo žao što sam si dala toliko truda uopće, ali na kraju krajeva to sam uvijek radila. Mislim da dosta mojih prijatelja ima pune ladice suvenira koje nikad nisu niti pogledali, a koje sam ja pažljivo birala.

Za drugu osobu sam već drugi put za redom pripremala rođendansku zabavu iznenađenja. Uopće ne znam zašto sam to točno radila jer s njom nikada nisam bila toliko bliska.
Nakon što me nekoliko puta izmaltretirala s glupostima (satima me traži da pogledam da li je kod mene neka bilježnica koju mi je jednom posudila tamo negdje 2008. i koja joj naravno ni za što ne treba, zove me kad joj se neka treća osoba ne želi javiti i traži od mene objašnjenje itd.).
Nakon zadnje maltretiranja i nakon 20. molbe da me pusti na miru jer spremam kolokvij, rekla sam joj da me zauvijek pusti na miru i da mi se ne obraća više nikada ni u kojem pogledu.

Moram priznati da mi je pao jako velik kamen sa srca kad je pristala na to. Neke stvari se već mogu okarakterizirati kao psihičko zlostavljanje.

Sad sma se malo pojadala i mogu se nazad primit posla. Kad bih barem zaspala i spavala jaaaaaaako jaaaaaaaako dugo. Možda čak i zauvijek.

četvrtak, 27.01.2011.

25 mi je godina tek...

Da li sam ikad mislila da ću s 25 godina biti tu gdje jesam? I ne baš... Ali postigla sam ono što sam planirala napraviti danas. I imam planove za sutra. I to je to. Dva dana unaprijed je postalo previše za mene...

Jedna prigodna:

srijeda, 06.10.2010.

Jučer sam se po tko zna koji put vratila iz Istanbula. Pozvala me prijateljica na rođendan pa nisam mogla odbiti, zar ne?
Na povratku sam maznula pojas za spašavanje iz aviona... Mislim da sam totalno prolupala :( Na svu sreću mom je bratu bio imendan kad taman kad sma došla doma pa sam imala dar za njega.
Mislim da mi je pametnije da odem spavati.

srijeda, 21.07.2010.

Kraljica Patetike uvijek nađe razloge...

Kraljica Patetike

Našla sam još jednu o milijun pjesama koje me opisuju. Ova je vjerojatno najvjerniji opis moje divne, patetike gladne, osobnosti

I sad mi se više ne da pisati. Zapravo, primijetila sam da imam neobičan osip i sad moram ići paničariti jer je vrlo vjerojatno riječ o nekoj groznoj i prilično neizlječivoj bolesti...

utorak, 01.06.2010.

'...to smo smislili vrag i ja, to je magija...'

(pjesma za ugođaj:http://www.youtube.com/watch?v=rK8TPvyldaI&feature=related)


Opet se za promjenu osjećam jadobijedno.
Zapravo sam samo jako, jako psihički iscrpljena. Postala sam predsjednica međunarodne udruge mladih jadnika (ili recimo studenata građevine) koja broji jako, jako puno članova. I dalje vodim studentsku udrugu na svom faksu, u zadnje vrijeme radim na izdavanju časopisa, organizirali smo još jednu razmjenu... Uglavnom, mislim da sam si sama dala malo previše posla.

I još jedan bitan podatak - usprkos tome što se non-stop guram na vodeće pozicije u svim tim udrugama, shvatila sam da me građevina kao takva uopće ne zanima. Ne znam da li je tome kriva atmosfera na mom faksu, ali dosta ljudi mi se počelo baš gaditi.
Mislila sam da se zaista želim baviti organizacijom građenja, ali iskreno, nemam ja želudac za to. Meni novac nikada nije puno predstavljao, a kamo li neka lažna moć. Ja ne bih imala srca srušiti šumu da na njenom mjestu sagradim neko betonsko čudovište.
Sve više mi se čini da sam trebala studirati rudarstvo i zabiti se u neku rubu duboko u zemlji.
S druge strane, postala sam gotovo opsjednuta onim građevinskim čudima u Dubaiu. Možete li zamisliti genijalan um koji je uspio projektirati najveći metro na svijet u pjeskovitom tlu?

Postalo mi je jako, jako teško održavati vezu na daljinu, iako je ne bih ni za što na svijetu prekinula. Ovo je prvi put da se osjećam zadovoljno na ljubavnom planu, a profesionalni (ili nešto što ćemo jednom u budućnosti nazivati profesionalnim) mi je u totalnom rasulu.
Zapravo osjećam se zadovoljno na mahove, a na mahove jako usamljena. Od svih osoba na ovom svijetu ako nekome uopće treba nešto tako strašno kao veza na daljinu, mislim da sam ja idealan primjerak. Nisam naviknuta biti u vezi i faza prilagodbe je bila dosta komplicirana.
Zapravo tek nedavno kad sam imala neki problem, rekao je da smo mi par i da zajedno trebamo rješavati probleme. To je bio prvi put u životu da se nisam osjećala sama. Do sada sam se uvijek mogla osloniti samo na sebe.
Možda ja i jesam pomalo emocionalno retardirana...

Druga stvar je, naučila sam se cijeniti svaku osobu u svom životu i svaku sekundu s njima jer još uvijek imam paranoičan strah od smrti. Važnije mi je vidjeti ga makar jednom u dva mjeseca, nego nikada više u životu.

I zapravo zašto sam ja išta počela pisati? Jadobijedna sam jer se nismo vidjeli 4 mjeseca i trebala sam čim 15.6. položim ispit i prije par minuta mi se pohvalio da je dobio posao asistenta na fakultetu i raditi će do 8. mjeseca. Čak i ako prema planu odem tamo, ja ću 3 tjedan sjediti sama u stanu i čitati dok će on raditi umjesto da idemo zajedno na more.
I glupo mi je to što je on jako sretan i što bih ja trebala biti sretna zbog njega, a ja nikad nisam bila jadnija.
Htjela bih bar jednom vrištati, plakati i razbijati tanjure, a ne kimati glavom pogleda punom razumijevanja.
Šteta što sam prelijena za to... Znači moram i dalje biti dobra :(

P.S. Spavala sam tek 3 sata noćas pa sam pomalo nesuvisla. Nisma sasvim sigurna niti da znam što sam napisala

P.P.S. Imam novu fascinaciju Istrijanskim pjevačima, još kad bih ih išta razumjela bilo bi idealno...

srijeda, 06.01.2010.

Ljubav nikada ne prestaje

"Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom." - Albert Schweitzer.

Što biste rekli kakav se pomak mora dogoditi u nečijoj glavi da ga odjevni predmeti kao što su gaće i čarape potaknu na višesatno ridanje?
Upravo sam pročitala jednu jako tužnu priču u ženi kojoj je dijete umrlo od meningokokne sepse. Ta bolest nažalost ubija u nekoliko sati i kad su se vratili iz bolnice na prematalici je vidjela njegove ostavljene pelene i slomila se.
Tu bol ne mogu niti zamisliti.
Nekoliko dana nakon što je moj tata umro došli smo na more i vidjeli njegove kupaće gaće ostavljene na sušili za veš. Kao da će se svake sekunde vratiti i otići na plažu. Taj trenutak je jednostavno nemoguće opisati riječima. Psihička bol se polako pretvarala u fizičku, a nakon toga se jednostavno pretvorila u crnu rupu i progutala sve. Zašto je nemoguće da budemo sretni zbog ljubavi koju nam netko ostavlja? Zašto ta ljubav toliko boli?
I zašto ta bol s godinama ne prestaje? Nakon 3 i pol godine ja se osobno ne osjećam ništa manje uskraćeno i prevareno i nadasve tužno.
Čak i činjenica da osobe koje umiru ne odlaze svojevoljno me užasava. Još dugo vremena nakon što je moj tata umro najgore sam se osjećala zbog činjenice da je on možda patio i bio svjesan činjenice da umire, a nije moga učiniti ništa da to spriječi. A vjerojatno se nikad neću prestati pitati jesam li ja to mogla kako spriječiti...

Ono što me umiruje su znakovi da je ponekad ovdje s nama. Postoje slučajevi kada samo sekundu prije nego li netko uđe u sobu osjetim da će doći. Sekundu prije otvaranja vrata osjetim da će vrata biti otvorena.
A kad se dogodi da to osjetim, ali ipak nitko ne dođe jednostavno znam da je došao netko koga ne možemo vidjeti...
A možda mi jednostavno treba egzorcist, tko bi znao?

Kad sam već spomenula čarape uz koje sam ridala... To su one koje mi je stanoviti br.2 (ili Mr.Fatalni) poklonio za Božić. Problem s brojem 2 je u tome što je on, osim činjenice da je budala, jednostavno savršen. Mr. Fatalni je osoba s kojom još uvijek satima mogu pričati o mješavini kozmički važnih pitanja i apsoultnih budalaština.
Problem s Mr. Fatalnim je ukratko u tome što je on zaključio da je došao u poziciju da bira između mene i svoje obitelji. I pogodite tko je izvisio? Mislim, nikada nisam niti imala šanse, oni su totalno brojčano nadmočni.
Dakle, gospodin je svoje izabrao, ali je istovremeno odlučio da me ne misli tako lako pustiti. Njegova ideja je vjerojatno bila imati svoj dosadan tradicionalan život i par tjedana godišnje se naći samnom da ga malo maknem od svakodnevnog sivila.
Meni je prekipjelo kad sam shvatila da je negdje u 6. mjesecu našao curu (koja je izgledala dosadno i pametno). Tada sam i ja odlučila krenuti dalje u nove pohode za brojevima...
I eto dogodilo se to da se posljednji broj (kojeg nikad zapravo nisam nazivala brojem) jako zaljubio u mene, a ja sam ga s druge strane zdušno pokušavala obeshrabriti spominjući mu sve svoje kolekcionarske strasti.
Na kraju sam ja posustala, a ne on i prije nego li sam shvatila, prvi put u životu sam se našla u vezi.
Kada je Mr.Fatalni to saznao, počeo se odjednom prisjećati dobrih starih vremena preko MSN-a u gluho doba noći.
Ispričao mi je vrlo potresnu ispovijest o momku kojem je djevojka slomila srce čim je ušla u vlak i kako se još danima poslije oporavljao od tog udarca. Još je napomenuo kako gleda moju zgužvanu kutiju cigareta koju sam ostavila na njegovom stolu (e pa to mi je mana, ostavljam smeće naokolo).
Moj dečko i on su iz istog grada i kada sam ljetos išla tamo nisam mu se niti javila. Da mi je itko rekao da ću ikada doći u taj grad da vidim nekog drugoga pomislila bih da sanja... Jednostavno mu se nisam imala snage javiti. Double date s njim i njegovom curom mi se baš i nije činio kao provod iz snova.
Kad sam mu to kasnije objašnjavala pohvalio mi se da je prekinuo s curom i to zato jer je shvatio da ona nikada neće biti ja (zapravo me kod njega najviše zadivila njegova inteligencija, ali ovo mu i nije jedan od blistavijih trenutaka). Uvijek mi je govorio da me voli zbog moje inteligencije, što doduše nije baš laskavo, ali tko prosi ne bira. Za nju je zaključio da je jednostavno nezanimljiva. Mislim, s jedne strane ga žalim, ako imaš curu koja izgleda dosadno i pametno onda se barem nadaš da stvarno je pametna.
Ispostavilo se da jadna cura nema potrebe slušati njegove kontemplacije, a još manje sudjelovati u njima.
Ja s druge strane imam problem da moj dečko uopće nema potrebu kontemplirati, nema potrebu pričati samnom ni o čemu što nije banalno i svakodnevno i općenito imam osjećaj da me uopće ne poznaje.
S druge strane znam da me stvarno voli, a to ga čini prvim i zadnjim. Upoznao me sa čitavom svojom obitelji, što bi mi prije godinu dana bilo znak za bijeg, ali trenutno mi jako puno znači.
Na kraju ću se vrlo vjerojatno udati za njega i maštati o nekoj fiktivnoj osobi koja bi me gledala kao br.1, voljela kao Ege (moj dečko) i imala sve ostale kvalitete Mr.Fatalnog. (uz pokoju kvalitetu nekih drugih s popisa, ne bi sad bilo akademski da navodim ;))

Mr.Fatalni mi je rekao da će uvijek žaliti što nema moju hrabrost, a meni će uvijek biti drago što sam je imala jer ću i u starim danima znati da sam živjela ;) Ali sada bih nekako da je kraj svemu. Ovo mi je do sada bilosasvim dovoljno.
No poznavajući sebe i pokvarenu sudbinu, mislim da je ovo tek početak...

subota, 26.12.2009.

Ljubav sve pozlati

Hodao ja sam na žici, na žici od lakoga sna
Skrivao srce u ptici i tebe sam tražio ja...

klikni


S malo zakašnjenja želim vam svima prekrasan, sretan i zaljubljen Božić!!!

nedjelja, 21.06.2009.

Uvijek nakon toplih kiša...

Čudim se što ne znam kako
izreći sve to što imam
No ja se ipak trudim
Pažljivo biram riječi

Istina je da su one
Nedovoljne da nas uče
Još si uvijek dijete
Ali nisi sama

Drugi paze da im snovi
Ostanu u mrklom mraku
Ali mi smo ljudi
Drukčijih sudbina

Malenih sudbina...

Ovo je tek početak moje novostvorene opsesije Voland Le Matom koja još uvijek ne jenjava. Ako nekog baš zanima, možete ovdje poslušati http://gloria.com.hr/special/volandlemat/

Zašto se meni ta grupa toliko sviđa? Zato što kad čujem bilo koju od tih pjesama imam osjećaj da postoji barem netko tko me razumije. Svaka od tih pjesama je toliko depresivna i jadobijedna kao da sam je ja sama napisala.
Opet sam u u fazi kad sam pogrešna. Ne želim pisati detalje jer sam si objavljivanjem slika i više-manje svih detalja o svom privatnom životu osigurala apsolutnu neprivatnost na svom blogu.
Uostalom, bilo tko me može prozreti. Tko još od 23 godine uzgaja povrće u vrtu? Pod uvjetom da nije iz nekog brdskog plemena...

Dakle, neću pisati detalje, neću pisati ništa smisleno.... Jedina želja mi je da se nekome požalim. Od svih ljudi koje poznajem ne postoji nitko koga bih u ovom trenutku mogla nazvati i reći koliko sam jadna.
Zapravo, ne postoji niti jedna osoba pred kojom bih mogla plakati, a sada sam u fazi da mi se suze nekontrolirano cijede niz vrat.
Žao mi je što u životu nisam niti s jednom osobom uspjela postići toliko blizak odnos.

Nemam pojma što bih uopće napisala. Idem negdje drugdje biti jadna

četvrtak, 30.04.2009.

O ovom i onom

Od moje revolucionarno blesave ideje da se bacim na uzgoj povrca proslo je oko 2 mjeseca.
Sto se zbilo u ta dva mjeseca? Uspjela sam prekopati jedan dio vrta. Trebalo mi je otprilke 2 tjedna da opet pocnem osjecati ruke...
Otisla sam do konzuma i kupila sjemenke paradajza (ili rajcica, kako vam drago) i zemlju za cvijece. Posijala sam otprilike polovicu sjemena u teglice za cvijece, plastice case i sve sto mi se naslo pod rukom.
Prekrila sam ih aluminijskom folijom (svi ti tips&tricks su s interneta) i ostavila na terasi uz obecanje da cu ih zaljevati svaki dan. Tog sam se obecanja drzala ravno dva dana i u najboljem slucaju zaljevala bih ih svaka 3-4 dana. Kad sam otisla na kongres nisu dobili vode ravno 2 tjedna iako je bilo poprilicno vruce.
Osim nedostatka vode, prvih nekoliko tjedana nakon sjetve bilo je toliko hladno da je jutarnji mraz bio sasvim uobicajena pojava.
Te jadne biljke nisu imale nikakve sanse od samog pocetka...

No...

Postoje ljudi i postoje paradajzi koji se sasvim uspjesno nose sa 'crvenokosim zlom' (kako me ponekad clanovi moje obitelji zovu).
Jucer sam doteglila doma 20 litara zemlje i prije nekih 15 minuta presadila sam svoje 74 sadnice u vece posude i posijala ostatak sjemena.

Kad malo bolje razmislim, sigurno nesto nije u redu s njima. Ako prezivljavaju moje zanemarivanje, mora da su otporne i na nuklearnu katastrofu. Kao i jabuka koju sam svojevremeno posijala.
Da, imala sam tu fazu sijanja kostica kojeg god voca da sam pojela i jednom prilikom sam jela onako lijepu GMO jabuku velicine omanje dinje. Posijala sam sve kostice i jednako ih uspjesno zanemarivala kao i svo ostalo voce/povrce/cvijece koje sam do sada uzgajala. Jedna biljcica je ipak opstala i izrasla u pravo drvo. Ali to ipak nije sretan svrsetak. Naime, nitko nije imao pojma sto sam ja to posijala, jer ta biljka nije imala bas nikakve slicnosti s jabukom niti s bilo kojim drugim vocem. Cak sam dosla na ideju da odnesem jednu granu na agronmski fakultet da oni razrjese misteriju sto to raste iz sjemena GMO jabuke. No eto nisam imala prilike jer je moj tata od ostatka familije naslijedio onu sasvim destruktivnu crtu i 'presadio' moju 'jabuku' u straznji dio vrta gdje je uvenula :(
Citava ta familija ima nesretnu potrebu posjeci svako stablo kojeg vide jer smatraju da se vrtovi trebaju sastojati od cistog travnjaka. Moj stric je posjekao drvo koje je moj djed posadio kad sam se ja rodila. To je godinama bila moja sljiva i rasla je skupa samnom i onda je on shvatio da mu zaklanja pogled na betonsku zgradu. Ili nesto slicno... Srecom da nisam naslijedila njihovu tankocutnost... Nenamjerna destrukcija je ipak karakteristika mamine strane familije...

petak, 10.04.2009.

Nekako s proljeća :( (a možda i Mambo No.5)

'...i proturaju priče da sve curice liče kad je čaša na dnu... pa dobro, možda jedna na drugu ali nikad na nju...'

Svoju neuobičajenu misiju, koja ruku na srce u početku uopće nije trebala biti misija, već je sve počelo s nekoliko lažljivih i pokvarenih Turaka, sam zadnji put spomenula u opisu puta u Eskisehir.
Dakle spomenula sam svoja tri Turka i svoje dvojbe vezane za posljednja dva. Prvog sam zauvijek prekrižila (dobro ne baš zauvijek, ostat će kao plus iznad kreveta ;))

Što se kasnije zbilo ne bi mogao niti Vidoviti Milan predvidjeti, a kamo li vi ili ja.
Njemačka? Pa hajde da i to opišemo. U kratkim crtama jer to putovanje ne zaslužuje više od toga. Ovaj put sam putovala svojim drugim po reku najomraženijim prijevoznim sredstvom - avionom. Broj jedan je ipak brod jer, iako s ostalim prijevoznim sredstvima nikada nisam imala problema, na brodu pokazujem sve znakove morske bolesti.
U avionu se dogodila jedna izrazito pozitivna i jedna izrazito negativna stvar. Sprijateljila sam se sa ženom koja je sjedila kraj mene i predložila mi da me ona i njen muž autom odbace od Kolna do Wuppertala. Uz uvjet da ne prodaju organe naivnih djevojčica na crnom tržištu, uštedjeli su mi puno lutanja po Njemačkoj, jer ja sam ipak od onih koji se gube i u jednosmjernoj ulici. Negativna stvar - privremeno sam oglušila. Ne par sati privremeno, već čitav tjedan privremeno. I odmah sam se razbolila čim sam došla, tako da sam i sebi i drugima bila podjednako privlačna kolko i stup javne rasvjete.
Nekom drugom prilikom ću opisati detalje, jer za ovu priču je bitan samo br.3. U svakom slučaju, dečko je u potpunosti odustao. A moram priznati i ja isto. Nakon što smo u 2 ujutro ostali sami u sobi, a on se bacio na vrlo gorljiv monolog o Turskoj tradiciji, religiji i Kuranu, shvatila sam da koliko god ja njega smatrala izazovom, nisam toliko avanturistički nastrojena. Tako da sam ga se uglavnom klonila.
Između ostalog, primjetila sam da njega puno više zanima Nena iz Rijeke s kojom se družio još u Makedoniji. Pošto nije bilo drugih kvalitetnih Turaka na toj razmjeni, ovaj put sam ostala zakinuta za brojeve. Nakon što smo se vratile iz Njemačke optužio ma da sam ga čitavo vrijeme proganjala, a to je meni bio dovoljan povod da mu objasnim što točno mislim o njemu, na nimalo lijep način. Jadnik se toliko uzrujao da smo, iako sasvim dobro priča Engleski, ja i Nena zajedničkim snagama jedva uspjele odgonetnuti što je htio reći. Kasnije mi je Nena proslijedila poruke u kojima priznaje da se predomislio glede mene jer je shvatio da je zapravo zaljubljen u nju. Iskreno da vam kažem, sasvim smo se lijepo nasmijale, smislile par viceva vezanih za Ahmeta i pršut, Ahmeta i alkohol i Ahmeta i porniće (on je hard core musliman) i ja sam zatvorila to poglavlje svog života, kao i s brojem 1.

U to vrijeme se broj 2 odlučio vratiti u moj život. Zapravo, došlo je do toga spletom okolnosti. Napokon je shvatio da sam ga izbrisala s MSNa i facebooka i rekao mi je da slobodno radim što god hoću po tom pitanju. Igrom slučaja Flavia (prijateljica iz Rumunjske) je išla posjetiti svog dečka u Tursku i pozvala me da i ja dođem. Kako sam zaista htjela ići i zaista mi je trebao smještaj u Eskisehiru, rekla sam broju 2 da ima pravo i da ću učiniti točno ono što želim. I tako sam ga vratila na MSN, facebook i svoj život.

Došlo je na kraju do toga da se Flavia posvađala s dečkom i otišla iz Turske dan prije nego li sam ja došla i tako sam ostala osuđena samo na br.2. To mi je bilo najlijepših tjedan dana u životu...
Prvi put da sam bila jedan dio od onih neizmjerno ljigavih parova koji se non-stop drže za ruke i sami sebi su dovoljni u životu. Iako smo išli na more s njegovim prijateljima, bili smo u potpunost izolirani. Par puta sam ga doslovno molila da se ide malo družiti sa svojim prijateljima, no kategorički je odbijao i samu pomisao na to. Iako smo shvatili da imam zajedničku strast prema filozofiji, da volimo iste knjige i filmove, razgovarali smo i o sasvim banalnim i glupim temama. Jednostavno smo imali o čemu pričati satima. Na kraju mi je rekao da uživa u razgovorima samnom jer sam pametna. Nikad u životu nisam dobila lijepši kompliment. Iako sam na početku kad sam tek došla žalila što on nije broj 1 i što nikada neće imati isti pogled kao broj jedan kada me gleda - znate onaj 'you look wonderful tonight' pogled, do kraja tjedna je broj jedan u potpunost izblijedio u mom sjećanju.
Prije nego li sam došla razgovarali smo o našem statusu i dogovorili se da to što je između nas je samo privremeno i trajat će točno taj tjedan. Jedne večeri su se svi oni poprilično napili i dok sam se ja trudila odvuči ga u sobu uvjeravavši ga da sam ja pijana pa da on treba mene držat za ruku da ja ne padnem, pitao me dal sam zaljubljena u njega. Rekla sam mu da nisam iako uopće nisam bila sigurna da li je moja tvrdnja istinita. To ga je poprilično razočaralo i počeo me ispitivati da što njemu fali... No bio je pijan, možda je to objašnjenje.

Čak mi je i toliko pijan bio tako simpatičan i dok sam se borila s njim da ga uvučem u pidžamu shvatila sam da sam zapravo neizmjerno tužna. Zašto su nekim ljudima ovakve sitnice svakodnevica, a ja imam samo tjedan dana da stvorim uspomene. Samo tjedan dana nakon kojih će uslijediti tjedni i tjedni depresije.
Neprestano mi je, onako usput, pokušavao dati do znanja da njegova obitelj nikada ne bi prihvatila nekoga tko nije iz Turske. Kao da bih ja išta od njega tražila.

KAd sam došla doma rekao mi je da zadnje dvije noći uopće nije mogao spavati jer je znao da ću uskoro otići. Samo me gledao kako spavao, kao onaj put ja njega dva mjeseca ranije.
Kad sam krenula doma, hodao je uz vlak i gledao me kao da zna da se vidimo zadnji put u životu- I ja sam isto znala. I onda si više nisam mogla pomoći. Nisam počela plakati. Nisu mi suze same počele teči niz lice. To je više izgledalo kao napadaj. Istodobno sam se gušila od suza i tresla. Prije toga sam samo jednom u životu imala takvu reakciju. Nije me bilo briga što sam u vlaku, što me ljudi čudno gledaju, što se nalazim u Turskoj gdje ovakvi izlijevi emocija vjerojatno nisu normalni (iako mislim da ih čak niti na Siciliji ne bi smatrali normalnima).
Do tada nisam mogla zamislit čak niti da spavam s nekim u istoj sobi jer mi je smetalo disanje drugih ljudi, a sad mi je postalo sasvim prirodno spavati s njim u istom krevetu (predviđenom za jednu osobu) i mogla bih tako do kraja života, makar se zauvijek budila ukočena.
Inače mrzim kad mi ljudi diraju kosu, a on mi ju je čak sušio fenom i to mi je bilo nešto najnormalnije. I tako je slatko izgledao kad je kuhao...
Teško je ljudima objasniti da nije problem u meni što sam ja uvijek sama. Jednostavno u Hrvatskoj do sad nisam uspjela naći nekoga tko bi bio kao br.2 - jednostavno idealan u svemu. Osim što je malo preopterećen vjerom i nacijom...

Što je na kraju bilo s njim? Još uvijek sam u jednakoj fazi u kakvoj sam bila kad sam došla doma. Čista depresija. Mislim da će biti jako teško zaboraviti ga. On tvrdi da me želi vidjeti jednako koliko i ja njega, no ja sam od onih spremnih propješačiti tisuće kilometara ako je potrebno zbog nekoga. On uvijek ima važnijeg posla i njemu je sve komplicirano. Da smo Romeo i Julija, ja bih odmah popila otrov, a on bi se još par puta predomislio. Očito i nije tako savršen...

Prošli tjedan sam bila na kongresu i nevjerojatno kolko se on zapravo zabrinuo. On nije išao, ja sam išla, zna kakva sam. Scenarij je i sam mogao predvidjeti. Naravno, detalje mu baš i nisam ispričala. Nisam baš toliko blesava.

Kad sam nekome pričala o svoja tri broja, sa zaključkokm da ništa sve skupa od njih, rekli su mi da nađem br.4. A ja eto više volim neparne brojeve. I zaključila sam da mi treba i broj pet pa da mogu pjevati Mambo No.5 ;)

Da li je Ginger Lady uspjela u svom naumu, pročitajte u slijedećem nastavku...

srijeda, 08.04.2009.

Nastavak moje kolekcionarske sage je poprilično zanimljiv. Upravo sam se vratila s još jednog kongresa (za koji ovaj put nisam morala nositi putovnicu), a između tog kongresa i zadnje razmjene sam još jednom posjetila susjedni kontinent.
Zapravo uopće ne znam gdje sam stala s tim Turcima. Gdje sam stala s pisanjem na blogu, jer u stvarnom životu znam da sam stala na broju pet i da ne želim više biti kolekcionar.
Svi misle da se odlično zabavljam (nisam sigurna želim li znati što ljudi misle o toj mojoj nesretnoj navici skupljanja Turaka), a prava je istina da ne postoji niti jedna emocija na svijetu koju u posljednje vrijeme nisam iskusila. Ljubomora, tuga, bijes, sreća, ogorčenost... uopće nije zabavno kad sve skupa naprave party u vašoj glavi.

Osam dana nisam gotovo uopće spavala, potpuno sam psihički i fizički iscrpljena, a sutra imam 2 kolokvija. Previla plaća za malo zabave...

utorak, 24.02.2009.

Revolucionarne ideje prije 2 ujutro

Neki dan je u 'Kako sam upoznao vasu majku' Ted ponovio staru izreku svoje majke - Nista dobro se ne desava poslije 2 ujutro.
Eto, ja sam dosla do revolucionarne ideje samo 15 minuta prije prekoracenje roka i posto je gotovo 2 ujutro, nemam je s kim drugim podjeliti nego li sa svojim laptopom (koji se uzgred receno zove Charlie).
Uglavnom, posto ovaj semestra slusam manje predmeta nego li obicno, treba naci nacin da nekako potratim/iskoristim vrijeme.
Jedna od opcija je posao ili snimanje filomova koje sam stavila na cekanje tamo negdje prije 2 godine ili fitness koji svaki dan iznova stavljam na cekanje.
U svoju obranu mogu reci da vjezbam najmanje dva puta tjedno, ali otegotne okolnost je ta da meni dva puta tjedno nije dovoljno.
Meni treba rekreacija od jedan sat svaki dan da bih se osjecala zdravom. Kako mi je istekla clanarina u fitness centru (u koji sam zadnjih mjeseci isla jako neredovito), napravila sam racun na rapidshareu i naskidala se svega i svacega.

Konacno sam upotpunila svoju kolekciju Carmen Electra Striptease aerobic (falio mi je 3. dio), skinula 501 vrstu pilatesa (mislim da niti sam Pilates nije znao da ih toliko postoji), pa trbusni ples s velovima, pa zumba aerobic... sve do odlicnih cardio vjezbi koje vodi stravicno anoreksicna i stravicno plasticna zenska, uz 3 jednako anoreksicnih pomagaca. Svi skupa valjda ne teze vise od 100 kila, zajedno sa svim silikonima i kolagenom. Koliko god vjezbe bile dobre, ne mogu se prisiliti da gledam u te misicave kosture. U svakom slucaju, cudo sto se sve moze naci na internetu.
Ostala sam na FitnessYourself programu koji je poput kompjuterske igrice u kojoj animirani osobni trener pokazuje sprecijalizirane vjezbe koje je odresio na temelju tvoje dobi, tezine, snage i kondicije (bezroj testova na pocetku).

Vrijeme mi brzo istice pa moram prijeci na stvar. Posto nema fitnessa bez zdrave prehrane (jer ne mozete skakati dovoljno poletno), a zivim u kuci s vrtom, dosla sam na revolucionarnu ideju da obradujem vrt.
Iako ja to uopce ne znam raditi. Ali svejedno sam htjela ovjekovjeciti tu ideju prije dva ujutro.

utorak, 17.02.2009.

Jednom kad noc...

U najgorem periodu svog zivota nasla sam se na svom najdrazem mjestu na svijetu i to uopce nije tema ovog posta.
Da bas ne duljim, kulise su slijedece: noc, nebo osuto zvjezdama, vatra i tip na gitari. Da vam misli odmah ne bi skrenule na neku romanticnu scenu, bilo je tamo jos hrpa ljudi od kojih neke nisam poznavala, a neki su mi isli na zivce. Detalji ionako nisu bitni.
U jednom trenutku frajer na gitari poceo je svirati pjesmu iz naslova

Jednom kad noć ukrade nebu
sve što si voljela na njemu
bit će ti žao, bit će ti žao što nisam tu
ruke pamte samo ljubav najbolju.

Jednom kad usne ne budu htjele
u strancu utjehu tražiti
suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo.

Kad tuga jednom na vrata dođe,
a samoća zaboli, hoćeš li moći ime moje
sa usana svojih skloniti.

Bili smo jednom najbolji
o nama su priče su pričali
i sad kad se sjetiš, htjela bi vrijeme vratiti
poslije mene su ti lađe slomile, bure i vjetrovi

Zapravo ne znam jesam li je ikada prije cula, ali ne sjecam se da li je ikada ista u meni izazvalo toliki izljev emocija. Ja do tog trenutka nisam uopce shvacala koliko sam nesretna sve dok nisam shvatila da mi se suze slijevaju niz lice. Ne u potocima, u rijekama zapravo.
Ja zapravo nisam niti bila svjesna da placem, kao niti drugi jer je svjetlost vatre bila poprilicno slaba. Sve dok nisam shvatila da mi je majica gotovo natopljena suzama...
I onda sam shvatila da je vec 'noc ukrala nebu sve sto sam voljela na njemu'. I moje nebo ostalo je prazno.

Taj trenutak bih u svojoj biografiji mogla okarakterizirati kao svojevrsnu katarzu. Nakon toga sam shvatila da nebo jednostavno ne moze postati praznije i da je na meni da ga opet ispunim svojim zvjezdicama.

Jesam li uspjela u tome? Do sada sam ih skupila 11 561.22, sto su moji prijedeni kilometri prosle godine :) (zracnom linijom, ne racunajuci nista unutar granice), odnosno 195 sati provedenih u vlaku i 6 u avionu. I jos sate i sate cekanja na peronima i aerodromima, lutanja po nepoznatim gradovima s nepoznatim osobama... To su moje zvjezdice. Stavljam ih na dlan i otpuhnem u zrak...

nedjelja, 25.01.2009.

Imala sam kolokvij danas i s obzirom na to da sam jako malo spavala noc prije, prespavala sam citavo popodne i sad vise ne mogu spavati.
Cisto zbog nesanice, pocela sam citati vlastiti blog, sto se pokazalo kao velika greska. Nakon ovoga ce me nesanica pratiti do sutra u podne vjerojatno.
Prvi post sam napisala u 8. mjesecu 2005. Od tada je proslo gotovo 3 i pol godine. Mozete li zamisliti? 3 i pol godine necijeg zivota sazeto na par stranica koje vjerojatno nitko nije procitao od pocetka do kraja. Cak ih se niti ja ne sjecam.
Citanje tih stranica je bila velika greska jer od pocetka pisem o svojim strahovima od smrti i od gubitka neke meni vazne osobe u zivotu. Godinu dana kasnije izgubila sam vjerojatno najvazniju osobu u svom zivotu i nekako sam uspjela zaboraviti koliko mi on zapravo fali.
Uhvatio me takav napadaj placa da sam imala osjecaj da cu istovremeno povracati i ugusiti se.
Otkad sam krenula u srednju skolu, pa sve dok nije umro, tata me budio ujutro.
Budila bih se vec na sam zvuk njegovih koraka na stepenicama i znala bih da ce mi reci da mi je skuhao caj. Trebalo mi je jako dugo da se prestanem buditi svakoga dana u isto vrijeme i cekam, nadam se da cu cuti te korake na stepenicama, iako sam na zalost bila svjesna cinjenice da ih necu vise nikada cuti. I da cu si od sada pa na dalje ili sama morati kuhati caj ili moliti nekoga svako jutro da to napravi umjesto mene.
Iako mi je sprovod ostao u mutnom sjecanju, zapamtila sam da je svecenik nesto spominjao kako je tuzno sto on nece svoje 3 kceri odvesti pred oltar... kakav jebeni oltar?!? Meni je tuznije to se ja u posljednje vrijeme osjecam puno odraslijom nego li sam bila prije, recimo, godinu dana i sto one to jednostavno nemoze vidjeti.
Mi smo uvijek imali prijateljski odnos i puno tuznije je to sto nisam mogla docekati da taj odnos postane makar donekle ravnopravan, nego li to sto me nece odvuci do oltara u nekoj napirlitanoj bijeloj haljini.

Mislim da je dosada uzrok svog zla na ovom svijetu. Ne zelim se prisjecati stvari koje me rastuzuju i da mi nije dosadno i da nisam vec 100 puta procitala sve knjige koje imam u sobi, ne bih samu sebe mucila na ovakav nacin.
Drugi put cu radije citati Manifest komunisticke partije nego li vlastiti blog.
Zapravo, htjela sam se malo prisjetiti 2008. godine, s obzirom na to da mi je u srijedu rodendan, ali jednostavo sam izgubila volju. Mozda sutra...

utorak, 23.12.2008.

Gume na kotacima

Gume na kotacima... jak motor...puno si mi znacila...pravi otrov...jako sam te voli... pticao bajke... kleo se u bogove, andele, majke

kad bi procjenjivali, onako od oka, ja bi ispo magarac, a ti koka...

To ja malo pjevam zapravo. Kad smo vec kod pjevanja svoj prvi javni nastup/javnu blamazu imala sam s 12 godina kada sam u prepunoj crkvi pjevala 'Tihu noc' na polnocki. Zasto, kako i sto mi je to trebalo ce zauvije ostati nepoznanica.
Moja druga javna blamaza nije stara niti dva tjedna. Naravno mjesto zbivanja je razmjena u Njemackoj.
U Rumunjskoj sam sa svojim kolegama otpjevala 'Marinu' od Prljavaca toliko neartikulirano da cak niti nasli kolege iz zemalja bivse Juge nisu uspjeli dokuciti o kojoj je pjesmi rijec, iako su relativno dobro upoznati s opusom Prljavog kazalista.
U Makedoniji sam se prikljucila kolegama iz Rijeke posto sam ja jedina bila iz Zagreba i zajedno s njima otpjevala 'Kad si sretan'. Bez komentara.
Na Bledu i Istanbulu bili su preveliki kongresi i 'sing a song' obicaj je zanemaren.
U Eskisehiru sam kao jedna ne-Turkinja uz 4 Rumunja pokusala proci kratak tecaj rumunjskog i prikljuciti se njima u izvedbi neke rumunjske narodne, ali nazalost nisam bas talentirana za jezike pa sam morala propustiti ovu jedinstvenu priliku da napravim budalu od sebe. Kategoricki sam odbila pjevati sama pred br.1 i njegovom boljom polovicom.

U Njemackoj nas je bilo dvoje iz Hrvatske. Ili bolje receno dvije - ja i Nena iz Rijeke.
Od prvog dana smo (pred poprilicno sokiranim Turcima) uvjezbavale koreografiju za 'Hajde da ludujemo' s tim da sam ja zvucala jos lisenije sluha nego li inace jer sam bila bolesna i doslovno nagluha!
Smislile smo i koreografiju za 'Moj mali je opasan' koja doduse vise podsjecala na jezik gluhih nego li na plesne pokrete, a i znak za 'mali' se mogao poprilcno dvosmisleno shvatiti.
Dakle, imale smo spreman nastup, a onda se nasao neki pametnjakovic u liku Marka iz Beograda koji je poceo protestirati zbog naseg zajdenickog nastupa, s obzirom na to da nismo iz istog grada iliti istog lokalnog komiteta.
Zakljucile smo da bismo mogle jos svaka jednu pjesmo solo otpjevati, sto je zapravo bio poprilicno tezak zadatak. Da se mene pita, pjevala bih Supermen od Hladnog piva ili nesto tome slicno, no zgodnije je bilo nasi prikladan trash koji bi se uklopio uz Tajci.
Nena je odabrala 'Pojest cu sve kolacice', a ja sam se dvoumila izmedu "Ja sam lazljiva' i 'Svileni'. Izbor je pao na prvu pjesmu.
(za veci dozivljaj: http://www.youtube.com/watch?v=3TPv8c6LMPs)

Samo cu napomenuti da smo 'nastupale' u nekom njemackom pubu na POZORNICI, a generalnu probu odrzale smo u predprostoru zahoda. S tim da je sam vlasnik puba vidio jedan dio moje probe i zamolio me da mu kazem tocno vrijeme svog nastupa jer nikako nije htio propustiti taj dogadaj. Cak sam ga uspjela uvjeriti da sam ja poznata 'pevaljka' Balkana ;)
Zasto je moj nastup nesto sto se ne propusta? Pa ne bih bas rekla da je tajna u mom andeoskom glasu. Mojoj popularnosti vise je pridonjela potpuna pripremljenost za nastup, pocevski od cetke za kosu umijesto mikrofona, do dugih crnih satenskih rukavica i prekratke haljine...
A i same rijeci pjesme su bile pogodne za moju super-cool koreografiju sa crnim rukavicama (pricaj prstima... i maaaazi me, lako za zamilsiti, zar ne?)...

I tako su se Markova predvidanja obistinila - od pocetnog odbijanja da pjevamo same doslo je do toga da su nas gotovo trebali tjerati s pozornice ;)

Sa slikama se ipak ne bih htjela sramotiti, pa ih ovaj put nece biti :))))))

Ostatak razmjene je poprilicno tragican, mozda ga uskoro opisem. A mozda ubrzo opet navucem koledzice... tko zna? Moja putovnica jednostavno ne voli biti u ladici...

nedjelja, 30.11.2008.

A valjda 3. dio

Ovo je pisano prije tjedan dana


Čitavu noć sam provela u izradi programa iz predmeta 'Ceste'. Došla sam doma u pola 5. Ili pola 6. Ne sjećam se više. Prespavala sam čitav dan...

Kad se sjetim sebe sa nekih 16, 17 godina, sjećam se i svoje duboke uvjerenosti da ću u dobi od 22 godine, koliko sad imam, voditi nadasve zanimljiv i uzbudljiv život.
A na što sam ja spala? Istina, dolazim doma gotovo u zoru i još k tome omamljena, ali ne od ludog provoda, već od cjelonoćnog buljenja u ekran u neuspjelom pokušaju da projektiram nekakav poljski put od grabe A do grabe B u nekom zabitom (i neravnom) kutu Lijepe naše...

Iskreno da vam kažem, uopće se ne osjećam posebno loše zbog činjenice da mi je život pomalo dosadan. Kad pokušavam unijeti malo zabave u život, nađem se usred raspleta niskobudžetne južnoameričke sapunice. Ili je možda Srednje Amerika u pitanju? Uglavnom, jedna od onih sapunica s toliko niskim budežetom da umijesto statista imaju hrpu kaktusa, čisto radi uštede.


Stala sam vjerojatno tamo negdje kad je noćna mora zvana Eskisehir završena. Oko ponoći sam se otišla u sobu spakirati (što u mom slučaju uvijek znači nabacati stvari u kofer, sjesti na njega da se zatvori, procjeniti bez kojih stvari mogu kad shvatim da niti uz najveće napore kofer jednostavno ne mogu zatvoriti...), a već u 2 ujutro bila sam u vlaku za Istanbul. Zajedno s 3 Rumunja i Denizom iz Istanbula.
Kad sam se pakirala, gledala sam broja 2 kako mrtav-pijan spava na mom krevetu i osjećala sam se baš tužno... Tužno zbog toga što je izgledao tako lijepo dok je spavao, tužno zbog toga što se nismo upoznali u nekom drugom životu i tužno jer već sad znam da će biti još hrpa njih koje ću gledati kako spavaju dok ja pakiram kofere...

Nisam još sasvim objasnila zašto i kako je Ahmet (neupućeni neka pročitaju post o Makedoniji) postao br.3. Zapravo, to je vrlo nategnuto i zapetljano...
U Makedoniji smo na samom kraju razmjene razmjenili MSN adrese i javio mi se čim se vratio doma. Zapravo, čim sam se ja vratila, jer je meni duže trebalo.
Moje zavodničke vještine skakanja po drvenoj gredi su se ipak pokazale uspješnima jer smo Ahmet i ja počeli jako učestalo razgovarati preko MSN-a i on se pokazao kao izuzetno inteligentna osoba i pametna osoba.
Naše dopisivanje je rezultiralo time da sam ja njega nagovarala da dođe u Eskisehir na razmjenu. Na kraju nije mogao doći , ali našli smo se u Istanbulu taj zadnji dan, prije nego što sam ja otputovala u Zagreb.
Ne mogu reći da se nešto posebno dogodilo između nas, osim što me poljubio kad sam ulazila u vlak - dokaz broj 169690 da sam hodajući klišej... I to na očigled mojim frendovima iz Rumunjske koji su me vidjeli s br.2 u Eskisehiru...


Pisano sada

Neko vrijeme sam balansirala između br.2 i br.3 (nažalost samo preko MSN-a), da bih na kraju shvatila da niti od jednoga od njih ništa...
Što se br.2 tiče, nakon samo tjedan dana imala sam osjećaj da ga maltretiram samim time što mu se povremeno javim preko MSN-a. Izbrisala sam ga prije mjesec dana i on to još uvijek nije shvatio...
Što se br.3 tiče, on previše moralizira. On ne želi vezu s nekim tko živi gotovo na drugom kontinentu, a neka ne-veze njemu nije moralna...

Broju 1 sam rekla da ga više nikada ne želim vidjeti i bila sam poprilično šokirana kada sam vidjela njegovo ime na listi sudionika na kongresu u Njemačkoj.
No ipak, jedan dio mene ga je htio vidjeti. Za mene je odnos s njim kao i slušanje Balaševića. Ima pjesama koje mi je stvarno neugodno slušati bez slušalica jer su toliko glupe i nekvalitetne, a opet ima i pjesama zbog kojih ga smatram jednim od najdražih pjevača. Dakle, s jedne strane tu je 'Babay Blue', pjesma koju mrzim i prezirem, a s druge strane imamo 'Noć kad sam preplivao Dunav' - pjesmu koja je toliko lijepa da me svaki put gotovo rasplače...
Tako je i s br.1 - ponio se kao gad prema meni i to nekoliko puta, a s druge strane on je jedina osoba uz koju sam se osjećala stvarno prekrasnom, a taj osjećaj je ponekad nenadmašiv...

I zbog toga moje razočaranje nije moglo biti veće kad sam čula da nije mogao dobiti vizu i da ipak ne dolazi. Vjerojatno je puno bolje za mene što ga neću vidjeti... Tko zna što bi bilo..

Dakle, prekosutra opet preko granice... :D

četvrtak, 20.11.2008.

Ravno do dna (2)

Nazalost, slike cu dobiti tek u Njemackoj, pa ce postovi biti bez slika.
Na razmjeni nas je bilo razmjerno malo, i samo 2 cure - Flavia i ja...
Prve veceri nismo imali neki sluzbeni welcome party. Zapravo svih 10 ili koliko nas je vec bilo smo isli u stan od the Turka, kasnije prozvanog 'the name we shall not mention' (skraceno tnwsnm) ili jenostavno br.1 (sto nema bas nikakve veze s istoimenim likom iz Alan Forda).
Uglavnom sam opet obnavljala stara poznanstva, ali i upoznala sam neke nove ljude... Kako je moguce da netko do svoje 22. godine zivi u takvoj zabludi? Kakavi Britanci, Irci... Turci su jednostavno nenadmasivi.
Dvojica od njih su pokazala zavidne talente u plesanju trbusnog plesa. zapravo u plesanju trbusnog plesa dok su istovremeno toliko pijani da jedva drze ravnotezu i usput radi boljeg dojma imaju boce pive na glavi. Da nije bilo br.1 jedan od te dvojice bi mi bio iduca meta. A jos je imao i zelene oci i rupice na obrazima kad se smije...
I onda se pojavio br.1 i svi su drugi jednostvano nestali. Uopce nismo imali prilike razgovarati, no u Makedoniji smo recimo razvili svoj jezik znakova cisto da se mozemo diskretno dogovarati oko nekih pojedinosti.
I znakovima mi dano do znanja da bas i necu spavati tu noc... Sto se naravno nije dogodilo. Kad smo se vratili u apartman, ostali smo nasamo na par minuta i rekao je da necemo imati toliko vremena kao u Makedoniji, jer ipak je on glavni organizator, no obecao je da ce dati sve od sebe.
U organizaciji su bile 3 cure od kojih je jedna djelovala pametno i dosadno, a druge dvije su izgledale priglupo. Njih dvije su bile u apartmanu samnom i Flaviom i trebalo im je svega nekoliko sati da stvore negativno misljenje o nama. Kada sam ih pitala da ponove kako se zovu, jer je ime jedne zvucalo kao da se osoba koja ju je isla prijaviti na opcinu kad se rodila propisno napila i umijesto imena proizvela neki neasrtikulirani zvuk. Ime druge je zvucalo kao ajvar. Ili Ajfar, Ajfan... Koga u ostalom briga?
Umijesto da ponove svoja imena, rekla su mi da ce mi reci sutra jer sam ionako previse popila pa necu zapamtiti (?!?). Stvarno se nije isplatilo objasnjavati im da sam popila ravno jednu pivu...

Drugi dan smo u programu imali obilazak sveucilisnog kampusa u Eskisehiru. Neki ljudi niti nemaju sveucilisni kampus. S druge strane, njihov kampus ima vlastiti aerodrom. Grade ogromnu zgradu samo za studentske udruge sprostorom za kazaliste, posebnim prostorijama za svaku udrugu, sportskim dvoranama, dvoranama za ples... Cudno je da se u nekoj drzavi toliko drzi do studenata...

Iako je turska od travnja postala moja br.1 zemlja, nisam imala pojma kakva je politicka situacija u toj drzavi. Zapravo, znala sam jako povrsno kakvog predsjednika imaju, ali nisam to shvacala ozbiljno.
E pa sada sam saznala da su Turci u svakom trenutku pripravni na gradanski rat. Cak su i neki od mojih prijatelja nabavili oruzje, sto me da budem iskrena sokiralo. Jedino ostaje neodgovoreno pitanje kome ce se vojska prikloniti dode li do pobune...

Turci su, naime, jako ponosni na svoju zemlju i na reforme koje je Ataturk proveo jos pocetkom 20. stoljeca. Da nije bilo njega, Turska bi danas izgledala kao Irak, a otprilike to njihov konzervativan i jako religiozan predsjednik zeli postici.

U kampusu je bio prosvijed protiv njega, koji je izgledao prilicno zalosno jer je brojao svega 6 sudionika. 7 zapravo jer im se Sebi iz Rumunjske odlucio pridruziti... Ja nisam imala bas nikakvu zelju izvikivati parole na Turskom i sramotiti se...

Navecer smo imali neku sluzbenu veceru, a kasnije smo isli u vikendicu njihovog profesora. Da, u Turskoj profesori pozivaju svoje studente u vikendice...
Tu vecer sam se osjecala odlicno jer sam se konacno naspavala i izgledala dobro, a i na kraju krajeva, bila sam u Turskoj. Kad sam u Turskoj osjecam se jadno ako dobijem manje od 100 komplimenata dnevno... A i bile smo samo 2 cure (ako ne racunam one tupace iz organizacije)...
Br.1 nije dosao na veceru i zapravo jedva sam cekala da ga vidim u toj vikendici. Kada je konacno dosao, nije bio sam. Osmijeh mi se jednostavno zaledio na licu kada sam prepoznala njegovu pratnju koju sam do tada vidjela samo na slici. Sada je odjednom sve postalo stvarno...

U citavoj veceri nisam niti jedan jedini put pogledala u njihovom smijeru i iako je bilo hladno, ja sam vecinu vremena provela vani u majici kratkih rukava pod vjecnim izgovorom pusenja.
Srecom, trbusni plesac od veceri prije je doslovno proveo svaku sekundu samnom. Kasnije sam se pitala kako je br.1 bio siguran da ja necu napraviti neku glupost i dosla sam na pomisao da je taj decko bio njegovo osiguranje.
Uopce se niti ne zelim prisjecati kako sam se osjecala te veceri. To je bilo prije mjesec dana, ali uspjela sam to potisnuti u sjecanju toliko da se sad cini kao je proslo najmanje 5 godina. Zapravo, ne cini se nista stvarnije od nocne more.

Kada sam pomislila da ne moze biti gore, dosao je do mene, skupa s njom i upoznao nas je. Izraz na mom licu bio je mjesavina soka i gadenja i iste sekunde sam se okrenula i nestala iz sobe. Ostatak veceri sam provela vani. S trbusnim plesacem. Koji je od ovog trenutka price br.2. Sjedili smo vani i smrzavali se sve dok nije dosao neki djedica s velikim brkovima i puskom u ruci. Ja sam se toliko izbezumila da sam ozbiljno razmisljala da se vratim u kuci, ali na kraju mi je djedica s puskom bio bolja alternativa od onog para unutra.

Kada smo se vracali prema apartmanu pitala sam br.2 koliko su si on i br.1 zapravo dobri. Ne znam zasto uopce pitam pitanja na koja ne zelim dobiti odgovor? Njih dvojica su, naravno, bliski kao braca...
I onda sam mu sve ispricala. Citavu sagu o meni i broju 1. Nisam zeljela da to ispadne kao neka osveta jer mi se stvarno svidao decko, a nisam niti zeljela da nakon sto ja odem njih dvojica vise ne progovore niti rijeci.
Rekao je da mora razmisliti.

Iduci dan mi je Flavia ispricala kako je br.1 zapravo prekida s curom jer je ona vidjela neke kompromitirajuce slike iz Makedonije. Gdje i kako je ona uspjela vidjeti kompromitirajuce slike, jer na svima uglavnom nosimo kacige i ne izgledmo pretjerano zainteresirani jedno za drugo.
Uglavnom, ona je mene zeljela upoznati, a on je njoj htio dokazati da su nase zabave sasvim bezazlene. Uspio joj je dokazati upravo suprotno. Kao prvo, ja sam reagirala tako kako sam reagirala i odmah joj je postalo sve jasno. Kao drugo, kao jedine dvije cure koje su bile tamo, Flavia i ja samo se pokazale u najgorem mogucem svijetlu. Blago receno pretjerale smo s alkoholom, kada je upoznala mene sjedila sam Arasu u krilu (Aras je prijatelj iz Istanbula i to je bilo cisto prijateljski), a kada je upoznala Flaviu uhvatila ju je usred dirty dancinga s nekim tipom.
Ta jadnica vjerojatno jos uvijek misli da je nasa organizacija Sodoma i Gomora.

S njim uopce nisam imala prilike razgovarati, a nisam niti htjela zapravo. Bila sam previse ljuta. Br.2 i ja cemo vjerojatno na svim slikama izgledati kao par, ali iducih nekoliko dana izmedu ans nije bilo apsolutno nista.

Te se veceri slavio Sebijev rodendan i bilo je razmjerno zabavno sve do trenutka kad br. 1 i njegova cura nisu dosli. Jednostavno nisam mogla vjerovati da ju je opet doveo. Ona nije tamo imala sto traziti jer kao prvo, nema nikakve veze s gradevinom, a mi smo clanovi udruzenja studenata gradevine, a kao drugo izgleda kao da se ne zna niti potpisati, tako da cisto sumnjam da ista studira.

Opet se ponovila ista prica sa mojom ocitom promjenom raspolozenja kad sam njih vidjela. Ovaj put su Rumunji donjeli palinku, tradicionalno rumunjsko pice slicno rakiji, za koju je Flavia rekla da je pravi lijek za sve. I tako smo si nas dvije dale oduska u alkoholu.

Ta je vecer za neke ljude bila nocna mora, a za neke ostvarenje svih snova. Sebi se izvrsno zabavio jer mu je bio rodendan i dobio je party iznenadenja.
Br.1 se u sobi svadao s curom, a ja sam na balkonu urlala na br.2. Htjela sam otici doma, u Zagreb jer vise nisam imala potrebe trpiti niti br.1 niti njegovu bolju polovicu, a jadan br.2 je bio jedina osoba koja se ansla u blizini. Jos uvijek mislim da mu je bilo placeno za to...

I tako s jedne i s druge strane je netko urlao, a drugi trbusni plesac je odlucio malo prisluskivati te se pravio dau kuhinji trazi pivu (iako mu je bila pred nosom). Flavia je dosla provjeriti je li sve u redu samnom i tako su se njih dvoje sreli u kuhinji i bila je to ljubav na prvi pogled...

Od tada je to bio tjedan u kojem sam bila dosadna treca osoba uz jedan ljubavni par. Od br.2 nije bilo apsolutno nikakve koristi jer iako je non-stop bio uz mene, nije davao nikakve naznake da je zainteresiran za nesto vise od pracenja u stopu.

S br.1 sam pokusala razgovarati. Objasnila sam mu da sam ja njga prije svega smatrala prijateljem i da sam dosla u Tursku (uz sve muke ovoga svijeta) da mu ne propadne razmjena za koju se toliko trudio najvise zbog toga jer postujem i njega i njegov trud. To je bila istina. Dugo sam razmisljala bih li uopce otisla zbog citave situacije, a i zbog duzine puta, ali gotovo me preklinjao da dodem. Sjetila sam se da je jos i u Makedoniji obecao da nikada necu upoznati njegovu curu.

Dakle njega cura ostavlja zbog mene i najlogicniji potez s njegove strane bi bio da mi je javio kakva je situacija i da ne dolazim. Na zalost, postala sam osoba koja shvaca, koja ima razumijevanja za druge koliko god oni sebicni bili. Naravno da ne bih dosla u tom slucaju...
Ali ne, gospodin je odlucio uciniti sve samo da zadrzi curu, ali nije mogao niti odoljeti zabavi tijekom noci.
Vjerojatno je ocekivao od mene da cu suradivati 100% i samim time je pokazao da on prema meni nema niti minimum postovanja.

On nije shvatio niti slova od toga sto sam mu rekla, samo me molio da ne radim probleme i da se ne vracam u Zagreb.
Rekla sam mu da problema nece biti pod uvijetom da je vise nikada ne dovode sa sobom. Odigrat cu svoju ulogu do kraja, a nakon toga ga vise nikada ne zelim vidjeti...
Te veceri ju nije doveo jer se niti on sam nije pojavio. Kada ju je vecer nakon toga opet doveo, ja sam se pravila da sam bolesna i nisam isla van. Pa i bila sam bolesna - povracalo mi se od njih.

Predzadnji dan dosla sam na genijalnu ideju. Mjesto zlocina je trebalo biti zenski wc, a zlocin sasvim jednostavan - kada bi ta cura otisla na wc, Flavia i ja bismo slucajno stajale ispred i prepricavale socne detalje iz Makedonije. On se njoj zakleo da se nisat nije dogodilo, ali mislim da bi bila sklonija povjerovati prici koju je slucajno nacula u zenskom wc-u.
U citavom tom tjednu nisam se osjecala bolje i vjerojatno nisam izgledala bolje. Spremna za zlocin... od kojeg sam odustala vec u startu. Kao prvo, on su kao simbioza - pratio ju je cak i do wc-a. Kao drugo, izvrsno sam se zabavljala s br.2, dok nas je br.1 ljutito promatrao sa strane. Na kraju se opet posvadao s curom i otisli su doma. Ma koga briga, njih dvoje zasluzuju jedno drugo...

Citav tjedan kad god smo se vracali iz vana, br.2 bi me otpratio do vrata sobe i meni je svaki put bilo na vrhu jezika da ga pozovem unutra. Ali nisam znala kako bi reagirao...
I onda kad me pitao da li bih mozda htjela prespavati kod njega, jedina pomisao je bila 'ajde konacno'. Priznao je da jednostavno nije mogao jer se bojao da ce povrijediti prijatelja, sto je meni bio do kraja glup razlog jer prijatelju je bilo ravno odavde do Australije sto i s kim ja radim.
Nazalost, kad bih ocjenjivala, br.1 bi cesto dobio 10/10. Br.2 bi dobio 2/10 samo zato sto je tako drag i simpatican. Inace ne bi bilo niti 1.

Ali zadnji dan s njim mi je bio super i uopce mi vise nije bilo stalo do toga hoce li br.1 ovesti svoju priglupu plavusu sa sobom ili ne.
Ipak, Flavia i ja smo morale zlobno iskomentirati njenu odjevnu kombinaciju koja se satojala od crnih tajica, crnih kratkih hlaca i crne majice, rozih tenisica, bijele jakne, ogromne roze torbe za fitness, roze trake za kosu... ma prosudite sami. Malo mi je falilo da joj svojim najnevinijim izrazom lica kazem kako je lijepo od nje da nam se pridruzila odmah nakon sata aerobica


Ovo na glavi je konjski rep na stranu. Obratite pozornost na nokte i nemojte smetnuti s uma bijelu jaknu i ogromnu rozu torbu za fitness.
Ja sam se zapitala sto je uopce vidio u meni ako ga privlace takve cure. Uostalom, ta niti jednom nije niti rijeci progovorila, samo se glupavo smijuljila. I bila je jako dobra prijateljica s one dvije iz organizacije.

S brojem 2 sam se zabavila kao nikad u zivotu i bas me bilo briga za ostatak svijeta. Dok se 'bolja polovica' pojavila u svom vjerojatno najboljem izdanju (koliko god njen ukus bio diskutabilan), ja sam se obukla kao za setnju gradom, a ne za zavrsni party. Odlican je osjecaj kad se super zabavljas i osjecas predivno iako si u trapericama i tenisicama. Jedino mi je bilo vruce sa salom oko vrata, ali alternativa je bila hodanje po svijetu s plavim vratom. Flavia ionako od pocetka tjedan nije skidala sal...

ovo bi bio moj limit, ostatak nekom drugom prilikom

srijeda, 19.11.2008.

Ravno do dna (1)

Ponekad je lakse kada vlastiti idiotizam zamjenite sa avanturizmom. Barem se bolje osjecate.
Kada imate 22 godine, zensko ste i odlucite sasvim sami putovati vlakom preko citavog Balkana, tu vise nema razmisljanja. Jednostavno ste idiot...

Vec od samog pocetka sve je krenulo krivo. Vlak za Beograd je kasnio gotovo 2 sata. Sjedila sam na peronu na koferu i jedino sto mi je kroz glavu prolazilo bilo je - idi doma, imas jos vremena!!!!
Ipak sam se ukrcala u vlak. U Beograd sam stigla oko ponoci i prespavala kod prijatelja. Zapravo ne bih mogla reci prespavala jer se toliko rijetko vidimo da smo pricali citavu noc.
Vlak iz Beograda za Istanbul je trebao krenuti u 8 i 40. U 8 i 30 stajali smo na peronu i pricali. U 8 i 40 i dalje smo stajali na peronu i pricali, razlika je bila jedino u kulisama - jedini vlak za Istanbul tog dana se polako, ali sigurno udaljavao. Cak i oni koji me jako dobro poznaju zapitat ce se iz kojeg sam ja razloga dolazila sve do Beograda da bih stajala na peronu i gledala vlak za Istanbul kako odlazi iako sam dosla na vrijeme?
Imam jako dobru ispriku. Valjda... Prijateljb iz Beograda je rekao da vlak s dva vagona jednostavno nije dovoljno velikih dimenzija za vlak koji vozi na relaciji Beograd-Istabnul, a taj vlak ionako uvijek kasni... postalo nam je sumnjivo kad smo vidjeli da 'vlak koji nije moj' odlazi tocno u isto vrijeme kad i moj vlak.
Oborili smo sve rekorde trcanja s ruksakom, koferom, vrecicama... potom i rekorde u nalazenju taksija... taksist je preksio vjerojatno sve prometne propise koji su ikada postojali... ali eto, stigla sam do iduce stanice prije vlaka i uspjela se ukrcati. Da barem nisam...

Posto nisam spavala citavu noc, a dobro je poznato da jedna osoba mog stupnja neodgovornosti tjedan dana prije puta ne spava jer jednostavno imaprevise toga za obaviti (a opet nekim cudom ne obavi nista), uzela sam kupe za spavanje i probudila se tamo negdje usred Srbije...
To je jedan od razloga zasto sam isla vlakom. Doduse krenula sam 3 dana ranije, no u ta 3 dana sam nadoknadila citavih tjedan dana nespavanja. Drugi razlog je naravno taj da me put do Eskisehira kostao sveukupno 100 eura. Avionska karta samo do Istanbula bi bila 300 eura. Razliku uvijek mogu potrositi za... pa jos jedno putovanje, naravno! Za svega 2 i pol tjedna idem u Wuppertal, Njemacka. No koga briga, zapravo. Vratimo se mi u srediste Srbije...

Nakon sto sam se naspavala citala sam knjigu koja zapravo nije mogla biti prikladnija - 'Pravi se da ovo nisi vidio'... Kada sam prvi put procitala tu knjigu imala sam neodoljivu zelju da i ja malo radim gluposti. Ovaj put sam je citala usred izvrsavanja te svete misije...
Nakon izmjenicnih perioda spavanja i citanja odlucila sam malo izvidjeti situaciju u vagonu.U kupeu do mene bio je par iz Zagreba koji je preko Istanbula putovao na Tajland (plan za skoru buducnost), na samom pocetku je bio kondukter iz turske koji je natucao Ruski i setao se po vagonu u kratkim hlacama (istina, grijanje u vlakovima je prejako), a na samom kraju vagona je bio neki decko koji uopce nije izlazio iz kupea.
Sve dok nije odlucio doci do mog kupea da pita dal mu posudim knjigu jer je vidio da citam. Posudila sam mu knjigu i ocekivala da ce otici, no on je samo priznao da ga moje knjige uopce ne zanimaju i da je zapravo htio razgovarati samnom jer sam mu se od svih ljudi iz vlaka najvise svidjela (a stvarno je imao ogroman izbor...).
Prvih pola sata sam ga slusala sa zanimanjem i sudjelovala u razgovoru. Iduca 4 i pol sata sam napadno zijevala, gledala na sat i uporno ponavljala da mi se spaaaaavaaaa... Ne moram niti napomenuti da sam ga slusala sa podjednakim zanimanjem kao i kloparanje vlaka. Ako ste sami u valku naputu koji traje 24 sata i obrati vam se osoba u narancastom s jednim dugim pramenom u inace kratkoj kosi... jednostano se pravite da pricate Madzarski. Nitko ne razumije Madzarski, a vjerujte, nitko si ne zeli priustiti petosatni monolog o Krishni. Osim toga, taj bezobraznik mi je rekao da sam osoba izuzetne inteligencije i srednje ljepote. Mozda sam povrsna, ali citav zivot sam zeljela da bude obrnuto.... Jos je kao procjenu moje dobi spomenuo broj 35! Nakon toga sam mu dala do znanja da ja neodgodivo idem spavati i da bi bilo lijepo od njega da se trenutno izgubi iz mog kupea...
Na granici Turske i Bugarske mom vlaku se prikljucio vagon iz Bukuresta u kojem su bili Flavia, Bob, Petrus i Sebi, moji najdrazi Rumunji (i gotovo jedini koje poznajem).
Nasli smo se tek u Istanbulu jer su svi vagoni zakljucani pa se ne moze prelaziti iz jednog u drugi.
U Istanbulu smo cekali da netko dode po nas i uputi nas kako da dodemo do kolodvora koji je na azijskoj strani i s kojeg polazi vlak za Eskisehir.
Ovaj put nisam vidjela puno od Istanbula, samo sam se propisno smrznula na katamaranu kojim smo presli Bospor.
Na kolodvoru nas je docekala prilicno losa vijest - sva mjesta u iduca 3 vlaka su popunjena i u Eskisehir mozemo stici tek vlakom koji krece u 11 navecer, a stigli bismo drugi dan ujutro.
Odlucili smo da idemo u prvi slijedeci vlak i da cemo, ako bude potrebno, stajati. Pokazalo se da vlakovi u Turskoj uopce nemaju obiljezena mjesta i da su osobe koje rade na zeljeznickom kolodvoru maloumne.
Nakon vise od 30 sati u vlaku, jos 6 sati nije predstavljalo bas nikakav problem i vrijeme smo kratili prepricavanjem svih novosti od zadnja 2 mjeseca koliko se nismo vidjeli.
Kad smo bili na sat vremena udaljenosti od Eskisehira, the Turak je zvao da se uvjeri da li stvarno dolazim :D

Iako je ovaj put bio pomalo traumatican, osjecala sam se sretno jer je zvao i nisam niti sekunde pozalila sto sam morala cuti sve tajne Krishna religije (ili kako god). Ne znam niti sama kako sam odjednom dosla od faze - draze mi je spavanje od njega do - trpit cu i Hare Krishnu samo da dodem do njega. I u tom trenutku stvarno mi je bilo drago sto se vec u Zagrebu nisam okrenula i odustala od svega...

A onda je vlak stao. Tih sat vremena sto je stajao iskoristila sam da naucim Sebija kartati remi. Prilicno dosadna igra ako se karta jedan na jedan. Uskoro nam je dosadilo i odlucili smo saznati zasto stojimo usred nicega, pogotovo zato sto smo prakticki proveli vec dva dana u vlaku i od cilja nas dijeli jos sat vremena.
Nakon nekih 2 i pol sata svi putnici vlaka su se udruzili i uspjeli zajednickim snagama sloziti recenicu na engleskom. Doduse, nije bas bila razumljiva, ali barem su si dali truda. Kvar na elektricnim instalacijama....
Kad smo vec izgubili svaku nadu, vlak je koncno krenuo! I vozio punih pet minuta.
Nakon jos jednog sata stajanja i nakon puno truda i muke od strene nasih turskii suputnika nesklonih stranim jezicima, objasnjeno nam je da se ispred nas dogodila teska prometna nesreca... Trebali smo izaci iz vlaka i cekati autobuse koji ce nas odvesti u prvi slijedeci grad gdje cemo morati pricekati novi vlak.

Kada smo usred nicega sjedili na koferima i cekali da se probudimo iz te nocne more, jedino sto me sprecavalo da ne pocnem histericno plakati bila je cinjenica da sam ziva. Mogla sam biti u tom vlaku ispred nas (tada srecom nisam znala da je taj vlak prevozio drva, a posto ja nisam drvo tesko da sam se mogla naci u njemu)...
Nakon jos jednog sata cekanja autobusa, pa voznje od pola sata, pa jos sat i pol cekanja drugog vlaka, pa jos sat vremena voznje vlakom, konacno smo dosli u Eskisehir.

Zapravo, uvijek sam mislila da cu u taj Eskisehir doci u velikom stilu... ako ste pazljivo citali, mozete samo zamisliti kako smo svi skupa izgledali nakon te 'pustolovine'...
Ali nakon sto sam se oprala, presvukla i nasminkala, to je sve bilo iza mene. A tjedan dana razmjene ispred mene :))

petak, 24.10.2008.

Sjecanja iz Makedonije

na samom pocetku


koke, ovaj glupav izraz lica je zbog premalo sna

kasnije cu dodati ostatak

četvrtak, 23.10.2008.

Na putu prema dole

Poštovani čitatelji, da biste shvatili što, kako i zašto se zbivalo u Eskisehiru (gradu u koji ja sigurno više neću nogom kročiti), trebala bih do kraja opisati zbivanja iz Makedonije.
Iako su ti dani bili preludij potpunoj propasti, uvijek će mi ostati u sjećanju kao predivni...
Pa Dominic, odgovor na tvoje pitanje je sasvim jednostavan - lagala sam. Nisam mu mogla odoljeti. Već druge večeri zapravo. Zašto? Ne znam. Možda zato što mene nikad u životu nitko nije volio i treba mi iluzija da me netko voli, iako sam potpuno svjesna činjenice da me on samo želi odvuči u krevet i ništa više.
Nažalost, došla sam do točke kad mi je i to postalo dovoljno.
Makedoniju ću uvijek pamtiti po nesnosnim vručinama i po nesnosnoj grižnji savjesti. Osjećala sam se krivom, osjećala sam se jadno jer sam vidjela što ja njemu u cijeloj toj priči predstavljam, ali opet osjećala sam se dobro.
Možda nema smisla da prepričavam događaje iz raznoraznih tvornica i gradilišta, jer na kraju krajeva to baš nikoga ne zanima.
Doduše, jednom prilikom pri razgledavanju sanacije mosta, stajala sam na skeli ispod koje je bila provalija dubine vjerojatno veće od 100 metara. Skela je, po mojoj slobodnoj procjeni, bila zrela za rušenje, a ispred mene je hodao jedan pomalo krupan mladić. Ali na kraju krajeva, to i nije tako zanimljivo. Vjerojatno bi bilo zanimljivije da smo svi skupa propali i jedino se uz pomoć ogromnog talenta za akrobacije uspjeli održati na životu. Onda bi se isplatilo opisivati posjete gradilištu.
Posjetili smo i knaufov rudnik gipsa, što je za mene bio najljepši doživljaj na čitavoj razmjeni. Iz tko zna kojeg razloga, ja jako volim biti ispod zemlje. Potpuno besmisleno jer sam inače pomalo klaustrofobična. Ali rudinici, tuneli i slično... jednostavno osjećam magnetsku privlačnost. Naravno, u takvim prostorima je ventilacija obično dobra, pa nemam problema s nedostatkom zraka. Hladno je, mračno i miriši po vlazi i po zemlji - osjećaj koji ne mogu ni sa čime usporediti. Trebala sam biti rudar...
Ako još čitavom doživljaju dodate kristaliće gipsa koji svjetlucaju poput dijamanata i osvježavajuću hladnoću rudnika u najtoplijem danu u godini... Da... bilo je odlično.

Čisto iz principa neću spominjati arheološka nalazišta i bezbrojne mozaike jer su mi se doslovno popeli preko glave. Kada vas netko u tom paklu na zemlji (iliti Makedonija ljeti), točno u podne, vodi u obilaske ruševina... pa recimo da ćete zaboraviti da vam je ikada pala na pamet arheološka karijera. Više nikada ne želim vidjeti niti jedan mozaik dok sam živa.

Slapovi u Sturmici su bili lijepi, ali pošto ja imam svoj osobni slap koji mi je prirasao srcu, nisu me se toliko dojmili. Na kraju krajeva, u Hrvatskoj se isto tako može naći slapova koliko poželite.
Uostalom, morali smo pješačiti do tamo pri samom kraju izuzetno napornog dana, tako da ću taj izlet zapamtiti jedino kao naporan.

Od zanimljivih događaja mogla bih izdvojiti posjet pravoslavnim samostanima - muškom i ženskom. Svi dečki koji su imali kratke hlače i sve cure koje su općenito imale hlače morali su obući suknje. Ja sam naravno izgledala kao budala, no u usporedbi s drugima, izgledala sam sasvim pristojno. Stanoviti Filip iz Makedonije imao je crnu majicu bez rukava i sa crnom siknjom izgledao je kao da nosi vrlo ružnu i demodiranu večernju haljinu. Ostali su izgledali kao babe...
Ja i Lokman iz Eskisehira (Turkov prijatelj) smo gotovo izbačeni iz samostana jer zbog nekontroliranih napadaja smijeha.
U muškom samostanu smo čak ostali na dijelu službe. Jedan od svečenika je hodao okolo u pokušaju da nas uguši tamjanom i vrlo me ljutito pogledavao. Zapravo, bila sam uvjerena da me čuo kako sam za jednog mlađeg svečenika rekla da izgleda baš sexy u odori... Možda je bio ljut što nisam imala riječi hvale i za njega? Pa i ne baš. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da njegova ljutnja proizlazi iz činjenice da sam jedina ženska osoba u desnom dijelu crkve, koji je očito rezerviran samo za muškarce. Ah, pa dešava se i najboljima...

Makedonska hrana... Pa eto, na jednoj tradicionalnoj makedonskoj večeri iskoristila sam priliku za malu osvetu the Turku.
Iskreno, jedino što sam zapamtila je neka hrana zvana tavče gravče. Sve ostalo mi je bilo manje-više poznato.
Ali Turcima nije. Jadnici su imali tu nesreću da su sjedili kraj crvenokose vještice u trenutku kad su prvi put probali rakiju.
Naravno da kad jedna cura kaže dvojici mladih Turaka da se u njenoj kulturi rakija pije na eks, što im drugo preostaje nego da je poslušaju.
Iako im vjerojatno neće pasti na pamet da je ta ista cura slučajno zaboravila spomenuti vrlo bitnu činjenicu - nitko normalan u Hrvatskoj neće eksati deci rakije. Posebno ne netko tako neotporan na alkohol kao Turci.
Znete li kako je to kad netko ima blago zelenkastu boju lica? E pa ja znam... I uživala sam, iako za razliku od the Turka jadni Cengishan to zaista nije zaslužio.

S obzirom na to da slijedi priča iz Eskisehira (koja bi se mogla protumačiti i kao tragedija), možda bi bilo bolje da vam olakšam neke stvari. Kasnije neće biti samo jedan Turak na repertoaru, pa bolje da ovog zovem br.1. Dakle the Turak od sada postaje br.1.
Već zamišljam izraze lica ljudi koji ovo čitaju. Zapravo i nije tako loše kako se sada čini.

Jednom prilikom smo br.1, Lokman i Cengishan imali raspravu o tome tko je najzgodniji dečko, a tko najzgodnija cura razmjene. Isključujući ljude koji su sjedili za stolom.
Moj izbor je kod njih izazvao provalu smijeha. Meni je zaista bio najzgodniji stanoviti Ahmet iz Istanbula kojeg sam još tamo i upoznala. Za njihove pojmove on je bio ružan.
Nakon te moje izjave silno su se trudili da stalno budemo u Ahmetovoj blizini i da mi namiguju kad god on pogleda u mom pravcu.
Iako, moram priznati, ja nisma niti riječ progovorila s tim dečkom. Jednom prilikom smo skupa skakali po nekoj dasci u tvornici ne-sjećam-se-više-čega. Molim lijepo, ne bih li ja mogla napisati priručnik za Casanovu novog stoljeća? Moje zavodničke metode - skači s dečkom po dasci, sa kacigom na glavi kao neizostavnim detaljem...
Znam da sam izgubljen slučaj. Pitam se kako sam uopće uspjela upecati br.1.
Ali ipak... (osmijeh od uha do uha)... Ahmeta s kojim sam isprobavala elsatična svojstva drvene grede možete smatrati brojem 3. Ili skraćeno br.3. Detalji slijede kasnije...

Prvi put sam s njim razgovarala zadnji dan i tada smo razmjenili MSN adrese. Nakon razmjene nastavili smo gotovo svakodnevno komunicirati i to po nekoliko sati. Iskreno da vam kažem, dečko je mnogo pametniji nego što izgleda...

Čitavih tih tjedan dana br.1 je bio na oprezu. Ta budala je bila sasvim uvjerena da nitko neće primjetiti da se išta dešava između nas.
Naravno, nije bilo osobe koja nije primjetila. Nas je bilo svega tridesetak. S tim da je polovica tih ljudi bila u Istanbulu gdje se on uopće nije imao potrebe skrivati. Kasnije mi je priznao da ga toliko privlačim da se nije mogao kontrolirati i da mu je bilo svejedno hoće li imati problema s curom ili ne. Ponavljam - prvi i zadnji takav, vrlo vjerojatno.
Istina je da smo mi preko dana većinu vremena provodili skupa, no pravi razlog zašto su svi primjetili sam čula od dvije različite osobe.
'Ti nemaš pojma kako ti i on gledate jedno drugo...' I tada sam shvatila da je prekasno da se išta više poduzme po tom pitanju...

Istina, ja sam rekla da se previše bojim terorističkih napada u Turskoj da bih otišla u Eskisehir, no još sam se više grozila mogućeg susreta s the Curom. To mi stvarno ne treba u životu. No pozvao me. Ne jednom, ne dvaput, već otprilike 100 puta. I obećao mi je da je nikada neću morati vidjeti...

Na dan odlaska gotova da i nismo više pričali. Ja sam uglavnom pričala s br.3, a on se pakirao. Otišli su oko podneva dok je naš vlak kretao navečer. Zadnje što mi je rekao bilo je 'Čuvaj se mala'. Ja sam stavila naočale na nos i odbrusila da se ja jako dobro znam čuvati. I otišli su... Ja sam ušla u njihovu sobu, u kojoj sam zapravo provodila dosta vremena, koja je sada bila prazna.
Legla sam na njegov krevet i stavila glavu na jastuk na kojem je ostao njegov miris i jednostavno više nisam mogla zadržati suze.
Da, jednostavno je bilo prekasno...

petak, 10.10.2008.

Toliko sam lijena da nisam uspjela napisati post o Makedoniji do kraja, a sada ću ga još morat staviti na čekanje jer danas popodne putujem u Beograd.
Ne znam za vas, ali moje koledžice jednostavno nemaju mira. Slijedeća postaja je - Eskisehir :)))))))

subota, 27.09.2008.

Poubavo devojce od Makedonce

Trebalo mi je par dana da shvatim sto znaci ubavo. Jedna cura iz Makedonije rekla da imam bas ubavu kosu, a jedina asocijacija koju sam ja imala na rijec ubavo je - gubavo. A sada, nisam bas mislila da bi mi cura uopce spominjala da misli da imam posebno gadnu kosu.
Bila je tu i ta pjesma koju su Makedonci uspjeli cak i Turke nauciti pjevati... tesko da bi im poznata narodna pjesma pjevala o nekoj ruznoj ili gubavoj djevojci... Ubavo, naravno, znaci lijepo. Koja glupa rijec...

Dakle, nastavak iz Makedonije...

Recimo da je konacna odluka pala vezano za Turka. Ja se, naime, jako volim gledati u ogledalo, a Turak ima curu i tako...
Ako on vara curu samnom ja ne mogu sama sebi pogledati u oci, sto bi znacilo da se ne mogu gledati u ogledalo, sto bi opet znacilo da se ne mogu sminkati, a dobro je poznato da ja cak niti na baustelu ne idem nenasminkana. Stavise, ako znam koje boje cu imati kacigu, pazim da stavim odgovarajuce sjenilo...
I tako sam ja sto se Turka tice preuzela jedinu ulogu koja mi je sudena - da mu budem frendica. Ocito je to jedino sto mi ide, barem kad su decki u pitanju. Jedina razlika u nasemo odnosu je bila sto me on uredno svake veceri pozivao u svoju sobu (sto sam ja glatko odbijala), dok niti jednom drugom mom frendu takvo nesto ne bi palo na pamet...
Uglavnom, tako sam ja citavih tjedan dana imala 3 turska prijatelja kojima sam ja bila zanimljiva otprilike koliko i cudnovati kljunas. Stvarno sam se suzdrzavala od svog uobicajenog sarkazma, ali ocito se nisam dovoljno trudila...

Ok, idem spavati. Nastavljam sutra

ponedjeljak, 15.09.2008.

S obzirom na to da imam jos citav tjedan ispitnih rokova, razmjena u Makedoniji ce morati jos malo pricekati. Dobila sam hrpu slika i jedva cekam da ih sve pregledam (i da konacno prokuzim zasto mi se na blogu pojavljuju u ovako smanjenom formatu)...

I samo mali ispravak - Turak i ja bili bismo cisto hipotetski najljepsi par razmjene... Iako prilicno cesto ponavljam stare greske, ponekad pokazujem i mrvicu razuma

Ali ne bas uvijek...

subota, 30.08.2008.

9.krug pakla (2)

Zapravo, najgore od svega mi je bilo sto nisam bila sigurna da li je on dosao ili nije. Ja inace bas i nemam srece i bila sam uvjerena da ako sam se ja mogla sjetiti pet minuta raije da idem, on je isto tako mogao odustati od puta u zadnji cas. Bez obzira na to sto ja odlucila po pitanju njega, nece biti zabavno ako se on na kraju uopce ne pojavi.

Smjesteni smo bili u ruznu socijalisticku zgradu koja je meni bas nekako sarmantna. Vjerojatno ista stvar kao i s Rijekom - grad je stravicno ruzan, ali ja bih ga stavila medu top5 najdrazih hrvatskih gradova.



Home, sweet home...



I pogled s krova

Flavia je u Skopje doputovala dan ranije, kao i vecina sudionika razmjene. S obzirom na to da su vecer prije bili vani, po mojoj slobodnoj procjeni, njen ljubazan izraz lica kad sam je probudila u 10 ujutro bio je namjesten i lazan. Umjesto drago mi je sto te vidim sigurno je mislila nesto puno zlobnije sto necu navesti ovdije da ne izgubim na jezicnoj nevinosti...
Uglavnom, kad se malo razbudila ispricala mi je da je Gunes (ili the Turak) dosao i da je obrijao bradu. Informacija bez koje ne bih mogla...
Cak niti nakon 20 sati provedenih na putu nisam izgubila dar govora i umjesto da se istusiram i presvucem ja sam pricala oko 2 sata s Flaviom, a nakon toga sam joj prepustila kupaonicu jer je bila privremeni invalid. Imala je neku operaciju na rucu i ruka u zavoju joj je bitno otezavala svakodnevni zivot, pa sam odlucila biti fer i prepustiti joj prvenstvo koristenja kupaonice u tih tjedan dana razmjene.
I tako dok seona tusirala, ja sam se odlucila spustiti u prizemlje da vidim ima li kog vani, no na nesrecu naletila sam na jednog od organizatora koji me doslovno odvukao u obliznji kafic gdje su bili svi ostali.
Jesam li spomenula da sam bila 20 sati na putu? Jesam li spomenula da sam spavala u vlaku?
Ono sto je nekada bila sminka, na mom licu se u tragovima koncentriralo na mjestima nepredvidenim za sminku. Tus za oci je bio davna proslost jos nakon sto smo presli Makedonsku granicu, maskare je bilo posvuda osim po trepavicama... Uglavnom, nisam uopce zamisljala da cu se u takvom izdanju pojaviti pred bilo kim, a posebno ne pred the Turkom. Mogla sam ja odluciti sto god da sam htjela, ali uz ovakav izgled, odluka o ignoriranju ce vjerojatno doci s njegove strane.
I tako, on je tamo sjedio i izgledao savrseno, a ja sam istovremeno pokusavala izgledati nadureno-samouvjereno i gledati u pod da sto manje ljudi primjeti moj nisam-se-prala-2-dana izgled. Kako je to rezultiralo nemam pojma, ali pobjegla sam prvom prilikom i vratila se tek nakon sat vremena provedenih pod tusem i sa novim slojem sminke na licu.

Dan smo proveli u velikom parku u centru Skopja, a najvise vremena sam pricala sa Turkovim najboljim prijateljem koji se, vjerovali ili ne, zove Cengishan ili na nasem Dzingiskan.






Rumunji i Skopsko



Flavia, ja i Cengishan

Na ovoj slici jedem najcudniju pizzu u zivotu - sir, spek, luk, ananas i surimi stapici. Sto je najgore od svega, sama sam je narucila.

Prvi dan svake rezmjene je uvijek idilican, jer se vecina nas jos uvijek ne poznaje i svi su strasno dragi i pristojini jedni prema drugima. Ja sam zapravo polovicu ljudi poznavala, ali nisam ih vidjela barem 4 mjeseca, pa je trebalo jako puno toga nadoknaditi.
S Turkom sam komunicirala jednako kao i s Flaviom - dobri stari prijatelji s razmjene...

Navecer, prije welcome partyja, poznata ljubiteljica zivotinja (ovo je ironicno) je nasla mackicu pred studentskim domom i nisam seodvajala od nje.
Nije li to nesto najslade sto ste ikad vidjeli? (i nije li ovaj kut snimanja nesto najgore sto ste ikad vidjeli?)






Ovo izgleda prilicno dvosmisleno...

Uglavnom, u jednom trenutku Turak je sjeo pokraj mene i rekao da imam slatku macu i da bih mogla navratiti u njegovu sobu s njom na sta sam mu ja odgovorila da sam oduvijek znala da je perverzan i da je sasvim ocito da vise zeli macku nego mene...
Kada smo hodali prema mjestu gdje se odrzavao welcome party rekao mi je da bi me htio poljubiti, ali da zna da bi mi bile neugodno pred tolikim ljudima.
Ja sam mu rekla da je sasvim ocito da nije u tome problem vec se on boji da bi nas netko moga slikati i staviti sliku na facebook, a onda bi je mogla vidjeti njegova cura.
Njegov izraz lica tada je bio neprocjenjiv. Taj idiot je stvarno mislio da ja jos uvijek nisam saznala.
Uglavnom, napravila sam uzasnu pogresku vec u startu. Jednostavno sam uklonila svaku potrebu da mi laze, a ja stvarno uzivam u lazima i uljepsavanju stvari.
Zasto ja imam taj neobican talent da navodim ljude da budu iskreni? Nema nista dobro u iskrenim deckima. Ja volim slatkorjecive prevarante. Takvi su najbolji... Turak mi se u Istanbulu milijun puta vise svidao.



Cengishan pozira



ja malo naopako



Iako Turak milijun puta bolje izgleda s bradom (morao se obrijati radi slikanja za putovnicu) i dalje mislim da smo bili najljepsi par razmjene

I kad me Turak pitao zelim li da se vratimo u studentski dom, shvatila sam da sam vec odavno znala odgovor...

petak, 22.08.2008.

Deveti krug pakla (1) ili Makedonija ljeti

I svatko drži svoju stranu ponosa i gluposti...

Eto prošlo je gotovo tjedan dana i ja sam konačno došla do tog stupnja da se razmjene u Makedoniji prisjećam sez dosadašnjeg karakterističnog šmrcanja.
Zapravo, kad malo bolje razmislim, šmrcam i dalje, no ne zbog toga što sam ganuta već zbog grozne, grozne alergije.
zapravo, mogla bih biti zadovoljna jer sam otkrila jednu od velikih životnih misterija. Pakao zaista postoji i to u obliku velikog polja ambrozije.
Imam ispite za tjedan dana i ne znam kako da učim kad mi je jedina želja u životu iskopati si oči da prestanu svrbiti...

Možda bih se za promjenu mogla prestati žaliti. Zamislite samo - makar jedan post u kojem ne žalim sama sebe... Zvuči gotovo pa nemoguće. Što mogu kad si sama dajem toliko materijala.

No da, Makedonija.

U početku je plan bio onaj koji sam napisala prije par mjeseci. Onda sam shvatila da me niti Makedonija niti Turak zapravo uopće ne zanimaju.
A onda... pa onda sam igrom slučaja uzela novine u ruke i shvatila da čak niti ja nisam toliko samoubilački nastrojena da putujem preko Istanbula.
A 8 mjeseci bez ikakve studentske razmjene za mene je ravno smrtnoj kazni...
I tako sam dva tjedna svakih pet minuta donosila novu odluku s tim da je glavni faktor bio stanoviti Turak. On je bio glavni razlog da ne idem, ali opet i glavni razlog da idem.
Možda bih mogla biti originalnija od Descartesa i reći da znam da ne znam što želim. Jer ja to nikada ne znam.
Put od Zagreba do Makedonije je trajao otprilike 20 sati i vjerujte mi svake minute sam imala drugačiji stav prema njemu.
Da li uopće moram spominjati da sam na licu mjesta odlučila nešto sasvim deseto?

Trebala sam krenuti 9.8. ujutro, a 8.8. navečer sam odlučila da ipak idem i nabacala zgužvanu odjeću u kofer.
Kartu sam kupila pola sata prije puta i našla se s četvero ljudi iz Rijeke koje uopće nisam poznavala.
S obzirom na okolnosti put je ispao odličan. Od Zagreba do Beograda mi je 6 sati prošlo kao sekunda. Upoznali Beograđanku Emiliji njenu prijateljicu iz Dominikanske Republike. Emilija je sa sobom nosila violinu i gitaru i na kraju je napravila čitav koncert u vlaku.
U roku od par sekundi postali smo glavna atrakcija...






Razumljivo, nije svirala oba instrumenta istodobno ;) Vjerovali ili ne, svirala je samo klasičnu glazbu i neke Hare Krišna (stvarno ne znam kako se piše i stvarno mi se ne da gledati) napjeve...



Osmijeh Franje Tuđmana... Ne, nisam mu u rodu!

Ovaj put sam promjenila dojam o Beogradu koji sam stekla kad sam putovala u Temišvar. Imala sam puno više vremena za razgledavanje i kad smo se odmaknuli od otužnog okoliša Glavnog kolodvora Beograd je postao sasvim šarmantan grad.
I naravno, Beogradski naglasak sa svih strana...
Možda su mi Turci broj jedan, ali Beograđani su tik iza njih :)



Grad sa neprikrivenim masonskim obilježjima



Hotel Moskva :)






Bazilika svetog Save. A možda i ne... Stvarno nisam sasvim sigurna. Zapamtila sam jedino dio da su se trudili da ne bude veća od Hagia Sofie, ali su se negdje zeznuli pa je ipak mrvicu veća... Uglavnom, jedina isprika mi je da je ovo post o Makedoniji. O Beogradu nekom drugom prilikom ;)



Beogradski autobus i ponosna vlasnica najglupljeg izraza lica... IKADA! Nisam spavala 2-3 dana prije toga...
U Beogradu smo uzeli spavaća kola i put do Skopja uglavnom prespavali. Čini mi se da je trajao više od 10 sati, što je meni zapravo odgovaralo. Radila sam čitav tjedan prije razmjene i prošlo je jako dugo vremena otkad sam se ja zadnji put naspavala prije toga.


Slike iz vlaka












Zajednicka fotka s kondukterom Darkom
I tako stigosmo u Skopje, idealno odredište za sve jugonostalgičare...
Kada je Nataša, glavna organizatorica rekla da je grupa iz Eskisehira već stigla, shvatila sam da mi je ostalo još jako malo vremena...