Sjecanja iz Makedonije

na samom pocetku


koke, ovaj glupav izraz lica je zbog premalo sna

kasnije cu dodati ostatak

Na putu prema dole

Poštovani čitatelji, da biste shvatili što, kako i zašto se zbivalo u Eskisehiru (gradu u koji ja sigurno više neću nogom kročiti), trebala bih do kraja opisati zbivanja iz Makedonije.
Iako su ti dani bili preludij potpunoj propasti, uvijek će mi ostati u sjećanju kao predivni...
Pa Dominic, odgovor na tvoje pitanje je sasvim jednostavan - lagala sam. Nisam mu mogla odoljeti. Već druge večeri zapravo. Zašto? Ne znam. Možda zato što mene nikad u životu nitko nije volio i treba mi iluzija da me netko voli, iako sam potpuno svjesna činjenice da me on samo želi odvuči u krevet i ništa više.
Nažalost, došla sam do točke kad mi je i to postalo dovoljno.
Makedoniju ću uvijek pamtiti po nesnosnim vručinama i po nesnosnoj grižnji savjesti. Osjećala sam se krivom, osjećala sam se jadno jer sam vidjela što ja njemu u cijeloj toj priči predstavljam, ali opet osjećala sam se dobro.
Možda nema smisla da prepričavam događaje iz raznoraznih tvornica i gradilišta, jer na kraju krajeva to baš nikoga ne zanima.
Doduše, jednom prilikom pri razgledavanju sanacije mosta, stajala sam na skeli ispod koje je bila provalija dubine vjerojatno veće od 100 metara. Skela je, po mojoj slobodnoj procjeni, bila zrela za rušenje, a ispred mene je hodao jedan pomalo krupan mladić. Ali na kraju krajeva, to i nije tako zanimljivo. Vjerojatno bi bilo zanimljivije da smo svi skupa propali i jedino se uz pomoć ogromnog talenta za akrobacije uspjeli održati na životu. Onda bi se isplatilo opisivati posjete gradilištu.
Posjetili smo i knaufov rudnik gipsa, što je za mene bio najljepši doživljaj na čitavoj razmjeni. Iz tko zna kojeg razloga, ja jako volim biti ispod zemlje. Potpuno besmisleno jer sam inače pomalo klaustrofobična. Ali rudinici, tuneli i slično... jednostavno osjećam magnetsku privlačnost. Naravno, u takvim prostorima je ventilacija obično dobra, pa nemam problema s nedostatkom zraka. Hladno je, mračno i miriši po vlazi i po zemlji - osjećaj koji ne mogu ni sa čime usporediti. Trebala sam biti rudar...
Ako još čitavom doživljaju dodate kristaliće gipsa koji svjetlucaju poput dijamanata i osvježavajuću hladnoću rudnika u najtoplijem danu u godini... Da... bilo je odlično.

Čisto iz principa neću spominjati arheološka nalazišta i bezbrojne mozaike jer su mi se doslovno popeli preko glave. Kada vas netko u tom paklu na zemlji (iliti Makedonija ljeti), točno u podne, vodi u obilaske ruševina... pa recimo da ćete zaboraviti da vam je ikada pala na pamet arheološka karijera. Više nikada ne želim vidjeti niti jedan mozaik dok sam živa.

Slapovi u Sturmici su bili lijepi, ali pošto ja imam svoj osobni slap koji mi je prirasao srcu, nisu me se toliko dojmili. Na kraju krajeva, u Hrvatskoj se isto tako može naći slapova koliko poželite.
Uostalom, morali smo pješačiti do tamo pri samom kraju izuzetno napornog dana, tako da ću taj izlet zapamtiti jedino kao naporan.

Od zanimljivih događaja mogla bih izdvojiti posjet pravoslavnim samostanima - muškom i ženskom. Svi dečki koji su imali kratke hlače i sve cure koje su općenito imale hlače morali su obući suknje. Ja sam naravno izgledala kao budala, no u usporedbi s drugima, izgledala sam sasvim pristojno. Stanoviti Filip iz Makedonije imao je crnu majicu bez rukava i sa crnom siknjom izgledao je kao da nosi vrlo ružnu i demodiranu večernju haljinu. Ostali su izgledali kao babe...
Ja i Lokman iz Eskisehira (Turkov prijatelj) smo gotovo izbačeni iz samostana jer zbog nekontroliranih napadaja smijeha.
U muškom samostanu smo čak ostali na dijelu službe. Jedan od svečenika je hodao okolo u pokušaju da nas uguši tamjanom i vrlo me ljutito pogledavao. Zapravo, bila sam uvjerena da me čuo kako sam za jednog mlađeg svečenika rekla da izgleda baš sexy u odori... Možda je bio ljut što nisam imala riječi hvale i za njega? Pa i ne baš. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da njegova ljutnja proizlazi iz činjenice da sam jedina ženska osoba u desnom dijelu crkve, koji je očito rezerviran samo za muškarce. Ah, pa dešava se i najboljima...

Makedonska hrana... Pa eto, na jednoj tradicionalnoj makedonskoj večeri iskoristila sam priliku za malu osvetu the Turku.
Iskreno, jedino što sam zapamtila je neka hrana zvana tavče gravče. Sve ostalo mi je bilo manje-više poznato.
Ali Turcima nije. Jadnici su imali tu nesreću da su sjedili kraj crvenokose vještice u trenutku kad su prvi put probali rakiju.
Naravno da kad jedna cura kaže dvojici mladih Turaka da se u njenoj kulturi rakija pije na eks, što im drugo preostaje nego da je poslušaju.
Iako im vjerojatno neće pasti na pamet da je ta ista cura slučajno zaboravila spomenuti vrlo bitnu činjenicu - nitko normalan u Hrvatskoj neće eksati deci rakije. Posebno ne netko tako neotporan na alkohol kao Turci.
Znete li kako je to kad netko ima blago zelenkastu boju lica? E pa ja znam... I uživala sam, iako za razliku od the Turka jadni Cengishan to zaista nije zaslužio.

S obzirom na to da slijedi priča iz Eskisehira (koja bi se mogla protumačiti i kao tragedija), možda bi bilo bolje da vam olakšam neke stvari. Kasnije neće biti samo jedan Turak na repertoaru, pa bolje da ovog zovem br.1. Dakle the Turak od sada postaje br.1.
Već zamišljam izraze lica ljudi koji ovo čitaju. Zapravo i nije tako loše kako se sada čini.

Jednom prilikom smo br.1, Lokman i Cengishan imali raspravu o tome tko je najzgodniji dečko, a tko najzgodnija cura razmjene. Isključujući ljude koji su sjedili za stolom.
Moj izbor je kod njih izazvao provalu smijeha. Meni je zaista bio najzgodniji stanoviti Ahmet iz Istanbula kojeg sam još tamo i upoznala. Za njihove pojmove on je bio ružan.
Nakon te moje izjave silno su se trudili da stalno budemo u Ahmetovoj blizini i da mi namiguju kad god on pogleda u mom pravcu.
Iako, moram priznati, ja nisma niti riječ progovorila s tim dečkom. Jednom prilikom smo skupa skakali po nekoj dasci u tvornici ne-sjećam-se-više-čega. Molim lijepo, ne bih li ja mogla napisati priručnik za Casanovu novog stoljeća? Moje zavodničke metode - skači s dečkom po dasci, sa kacigom na glavi kao neizostavnim detaljem...
Znam da sam izgubljen slučaj. Pitam se kako sam uopće uspjela upecati br.1.
Ali ipak... (osmijeh od uha do uha)... Ahmeta s kojim sam isprobavala elsatična svojstva drvene grede možete smatrati brojem 3. Ili skraćeno br.3. Detalji slijede kasnije...

Prvi put sam s njim razgovarala zadnji dan i tada smo razmjenili MSN adrese. Nakon razmjene nastavili smo gotovo svakodnevno komunicirati i to po nekoliko sati. Iskreno da vam kažem, dečko je mnogo pametniji nego što izgleda...

Čitavih tih tjedan dana br.1 je bio na oprezu. Ta budala je bila sasvim uvjerena da nitko neće primjetiti da se išta dešava između nas.
Naravno, nije bilo osobe koja nije primjetila. Nas je bilo svega tridesetak. S tim da je polovica tih ljudi bila u Istanbulu gdje se on uopće nije imao potrebe skrivati. Kasnije mi je priznao da ga toliko privlačim da se nije mogao kontrolirati i da mu je bilo svejedno hoće li imati problema s curom ili ne. Ponavljam - prvi i zadnji takav, vrlo vjerojatno.
Istina je da smo mi preko dana većinu vremena provodili skupa, no pravi razlog zašto su svi primjetili sam čula od dvije različite osobe.
'Ti nemaš pojma kako ti i on gledate jedno drugo...' I tada sam shvatila da je prekasno da se išta više poduzme po tom pitanju...

Istina, ja sam rekla da se previše bojim terorističkih napada u Turskoj da bih otišla u Eskisehir, no još sam se više grozila mogućeg susreta s the Curom. To mi stvarno ne treba u životu. No pozvao me. Ne jednom, ne dvaput, već otprilike 100 puta. I obećao mi je da je nikada neću morati vidjeti...

Na dan odlaska gotova da i nismo više pričali. Ja sam uglavnom pričala s br.3, a on se pakirao. Otišli su oko podneva dok je naš vlak kretao navečer. Zadnje što mi je rekao bilo je 'Čuvaj se mala'. Ja sam stavila naočale na nos i odbrusila da se ja jako dobro znam čuvati. I otišli su... Ja sam ušla u njihovu sobu, u kojoj sam zapravo provodila dosta vremena, koja je sada bila prazna.
Legla sam na njegov krevet i stavila glavu na jastuk na kojem je ostao njegov miris i jednostavno više nisam mogla zadržati suze.
Da, jednostavno je bilo prekasno...

Toliko sam lijena da nisam uspjela napisati post o Makedoniji do kraja, a sada ću ga još morat staviti na čekanje jer danas popodne putujem u Beograd.
Ne znam za vas, ali moje koledžice jednostavno nemaju mira. Slijedeća postaja je - Eskisehir :)))))))