30

nedjelja

studeni

2008

A valjda 3. dio

Ovo je pisano prije tjedan dana


Čitavu noć sam provela u izradi programa iz predmeta 'Ceste'. Došla sam doma u pola 5. Ili pola 6. Ne sjećam se više. Prespavala sam čitav dan...

Kad se sjetim sebe sa nekih 16, 17 godina, sjećam se i svoje duboke uvjerenosti da ću u dobi od 22 godine, koliko sad imam, voditi nadasve zanimljiv i uzbudljiv život.
A na što sam ja spala? Istina, dolazim doma gotovo u zoru i još k tome omamljena, ali ne od ludog provoda, već od cjelonoćnog buljenja u ekran u neuspjelom pokušaju da projektiram nekakav poljski put od grabe A do grabe B u nekom zabitom (i neravnom) kutu Lijepe naše...

Iskreno da vam kažem, uopće se ne osjećam posebno loše zbog činjenice da mi je život pomalo dosadan. Kad pokušavam unijeti malo zabave u život, nađem se usred raspleta niskobudžetne južnoameričke sapunice. Ili je možda Srednje Amerika u pitanju? Uglavnom, jedna od onih sapunica s toliko niskim budežetom da umijesto statista imaju hrpu kaktusa, čisto radi uštede.


Stala sam vjerojatno tamo negdje kad je noćna mora zvana Eskisehir završena. Oko ponoći sam se otišla u sobu spakirati (što u mom slučaju uvijek znači nabacati stvari u kofer, sjesti na njega da se zatvori, procjeniti bez kojih stvari mogu kad shvatim da niti uz najveće napore kofer jednostavno ne mogu zatvoriti...), a već u 2 ujutro bila sam u vlaku za Istanbul. Zajedno s 3 Rumunja i Denizom iz Istanbula.
Kad sam se pakirala, gledala sam broja 2 kako mrtav-pijan spava na mom krevetu i osjećala sam se baš tužno... Tužno zbog toga što je izgledao tako lijepo dok je spavao, tužno zbog toga što se nismo upoznali u nekom drugom životu i tužno jer već sad znam da će biti još hrpa njih koje ću gledati kako spavaju dok ja pakiram kofere...

Nisam još sasvim objasnila zašto i kako je Ahmet (neupućeni neka pročitaju post o Makedoniji) postao br.3. Zapravo, to je vrlo nategnuto i zapetljano...
U Makedoniji smo na samom kraju razmjene razmjenili MSN adrese i javio mi se čim se vratio doma. Zapravo, čim sam se ja vratila, jer je meni duže trebalo.
Moje zavodničke vještine skakanja po drvenoj gredi su se ipak pokazale uspješnima jer smo Ahmet i ja počeli jako učestalo razgovarati preko MSN-a i on se pokazao kao izuzetno inteligentna osoba i pametna osoba.
Naše dopisivanje je rezultiralo time da sam ja njega nagovarala da dođe u Eskisehir na razmjenu. Na kraju nije mogao doći , ali našli smo se u Istanbulu taj zadnji dan, prije nego što sam ja otputovala u Zagreb.
Ne mogu reći da se nešto posebno dogodilo između nas, osim što me poljubio kad sam ulazila u vlak - dokaz broj 169690 da sam hodajući klišej... I to na očigled mojim frendovima iz Rumunjske koji su me vidjeli s br.2 u Eskisehiru...


Pisano sada

Neko vrijeme sam balansirala između br.2 i br.3 (nažalost samo preko MSN-a), da bih na kraju shvatila da niti od jednoga od njih ništa...
Što se br.2 tiče, nakon samo tjedan dana imala sam osjećaj da ga maltretiram samim time što mu se povremeno javim preko MSN-a. Izbrisala sam ga prije mjesec dana i on to još uvijek nije shvatio...
Što se br.3 tiče, on previše moralizira. On ne želi vezu s nekim tko živi gotovo na drugom kontinentu, a neka ne-veze njemu nije moralna...

Broju 1 sam rekla da ga više nikada ne želim vidjeti i bila sam poprilično šokirana kada sam vidjela njegovo ime na listi sudionika na kongresu u Njemačkoj.
No ipak, jedan dio mene ga je htio vidjeti. Za mene je odnos s njim kao i slušanje Balaševića. Ima pjesama koje mi je stvarno neugodno slušati bez slušalica jer su toliko glupe i nekvalitetne, a opet ima i pjesama zbog kojih ga smatram jednim od najdražih pjevača. Dakle, s jedne strane tu je 'Babay Blue', pjesma koju mrzim i prezirem, a s druge strane imamo 'Noć kad sam preplivao Dunav' - pjesmu koja je toliko lijepa da me svaki put gotovo rasplače...
Tako je i s br.1 - ponio se kao gad prema meni i to nekoliko puta, a s druge strane on je jedina osoba uz koju sam se osjećala stvarno prekrasnom, a taj osjećaj je ponekad nenadmašiv...

I zbog toga moje razočaranje nije moglo biti veće kad sam čula da nije mogao dobiti vizu i da ipak ne dolazi. Vjerojatno je puno bolje za mene što ga neću vidjeti... Tko zna što bi bilo..

Dakle, prekosutra opet preko granice... :D

20

četvrtak

studeni

2008

Ravno do dna (2)

Nazalost, slike cu dobiti tek u Njemackoj, pa ce postovi biti bez slika.
Na razmjeni nas je bilo razmjerno malo, i samo 2 cure - Flavia i ja...
Prve veceri nismo imali neki sluzbeni welcome party. Zapravo svih 10 ili koliko nas je vec bilo smo isli u stan od the Turka, kasnije prozvanog 'the name we shall not mention' (skraceno tnwsnm) ili jenostavno br.1 (sto nema bas nikakve veze s istoimenim likom iz Alan Forda).
Uglavnom sam opet obnavljala stara poznanstva, ali i upoznala sam neke nove ljude... Kako je moguce da netko do svoje 22. godine zivi u takvoj zabludi? Kakavi Britanci, Irci... Turci su jednostavno nenadmasivi.
Dvojica od njih su pokazala zavidne talente u plesanju trbusnog plesa. zapravo u plesanju trbusnog plesa dok su istovremeno toliko pijani da jedva drze ravnotezu i usput radi boljeg dojma imaju boce pive na glavi. Da nije bilo br.1 jedan od te dvojice bi mi bio iduca meta. A jos je imao i zelene oci i rupice na obrazima kad se smije...
I onda se pojavio br.1 i svi su drugi jednostvano nestali. Uopce nismo imali prilike razgovarati, no u Makedoniji smo recimo razvili svoj jezik znakova cisto da se mozemo diskretno dogovarati oko nekih pojedinosti.
I znakovima mi dano do znanja da bas i necu spavati tu noc... Sto se naravno nije dogodilo. Kad smo se vratili u apartman, ostali smo nasamo na par minuta i rekao je da necemo imati toliko vremena kao u Makedoniji, jer ipak je on glavni organizator, no obecao je da ce dati sve od sebe.
U organizaciji su bile 3 cure od kojih je jedna djelovala pametno i dosadno, a druge dvije su izgledale priglupo. Njih dvije su bile u apartmanu samnom i Flaviom i trebalo im je svega nekoliko sati da stvore negativno misljenje o nama. Kada sam ih pitala da ponove kako se zovu, jer je ime jedne zvucalo kao da se osoba koja ju je isla prijaviti na opcinu kad se rodila propisno napila i umijesto imena proizvela neki neasrtikulirani zvuk. Ime druge je zvucalo kao ajvar. Ili Ajfar, Ajfan... Koga u ostalom briga?
Umijesto da ponove svoja imena, rekla su mi da ce mi reci sutra jer sam ionako previse popila pa necu zapamtiti (?!?). Stvarno se nije isplatilo objasnjavati im da sam popila ravno jednu pivu...

Drugi dan smo u programu imali obilazak sveucilisnog kampusa u Eskisehiru. Neki ljudi niti nemaju sveucilisni kampus. S druge strane, njihov kampus ima vlastiti aerodrom. Grade ogromnu zgradu samo za studentske udruge sprostorom za kazaliste, posebnim prostorijama za svaku udrugu, sportskim dvoranama, dvoranama za ples... Cudno je da se u nekoj drzavi toliko drzi do studenata...

Iako je turska od travnja postala moja br.1 zemlja, nisam imala pojma kakva je politicka situacija u toj drzavi. Zapravo, znala sam jako povrsno kakvog predsjednika imaju, ali nisam to shvacala ozbiljno.
E pa sada sam saznala da su Turci u svakom trenutku pripravni na gradanski rat. Cak su i neki od mojih prijatelja nabavili oruzje, sto me da budem iskrena sokiralo. Jedino ostaje neodgovoreno pitanje kome ce se vojska prikloniti dode li do pobune...

Turci su, naime, jako ponosni na svoju zemlju i na reforme koje je Ataturk proveo jos pocetkom 20. stoljeca. Da nije bilo njega, Turska bi danas izgledala kao Irak, a otprilike to njihov konzervativan i jako religiozan predsjednik zeli postici.

U kampusu je bio prosvijed protiv njega, koji je izgledao prilicno zalosno jer je brojao svega 6 sudionika. 7 zapravo jer im se Sebi iz Rumunjske odlucio pridruziti... Ja nisam imala bas nikakvu zelju izvikivati parole na Turskom i sramotiti se...

Navecer smo imali neku sluzbenu veceru, a kasnije smo isli u vikendicu njihovog profesora. Da, u Turskoj profesori pozivaju svoje studente u vikendice...
Tu vecer sam se osjecala odlicno jer sam se konacno naspavala i izgledala dobro, a i na kraju krajeva, bila sam u Turskoj. Kad sam u Turskoj osjecam se jadno ako dobijem manje od 100 komplimenata dnevno... A i bile smo samo 2 cure (ako ne racunam one tupace iz organizacije)...
Br.1 nije dosao na veceru i zapravo jedva sam cekala da ga vidim u toj vikendici. Kada je konacno dosao, nije bio sam. Osmijeh mi se jednostavno zaledio na licu kada sam prepoznala njegovu pratnju koju sam do tada vidjela samo na slici. Sada je odjednom sve postalo stvarno...

U citavoj veceri nisam niti jedan jedini put pogledala u njihovom smijeru i iako je bilo hladno, ja sam vecinu vremena provela vani u majici kratkih rukava pod vjecnim izgovorom pusenja.
Srecom, trbusni plesac od veceri prije je doslovno proveo svaku sekundu samnom. Kasnije sam se pitala kako je br.1 bio siguran da ja necu napraviti neku glupost i dosla sam na pomisao da je taj decko bio njegovo osiguranje.
Uopce se niti ne zelim prisjecati kako sam se osjecala te veceri. To je bilo prije mjesec dana, ali uspjela sam to potisnuti u sjecanju toliko da se sad cini kao je proslo najmanje 5 godina. Zapravo, ne cini se nista stvarnije od nocne more.

Kada sam pomislila da ne moze biti gore, dosao je do mene, skupa s njom i upoznao nas je. Izraz na mom licu bio je mjesavina soka i gadenja i iste sekunde sam se okrenula i nestala iz sobe. Ostatak veceri sam provela vani. S trbusnim plesacem. Koji je od ovog trenutka price br.2. Sjedili smo vani i smrzavali se sve dok nije dosao neki djedica s velikim brkovima i puskom u ruci. Ja sam se toliko izbezumila da sam ozbiljno razmisljala da se vratim u kuci, ali na kraju mi je djedica s puskom bio bolja alternativa od onog para unutra.

Kada smo se vracali prema apartmanu pitala sam br.2 koliko su si on i br.1 zapravo dobri. Ne znam zasto uopce pitam pitanja na koja ne zelim dobiti odgovor? Njih dvojica su, naravno, bliski kao braca...
I onda sam mu sve ispricala. Citavu sagu o meni i broju 1. Nisam zeljela da to ispadne kao neka osveta jer mi se stvarno svidao decko, a nisam niti zeljela da nakon sto ja odem njih dvojica vise ne progovore niti rijeci.
Rekao je da mora razmisliti.

Iduci dan mi je Flavia ispricala kako je br.1 zapravo prekida s curom jer je ona vidjela neke kompromitirajuce slike iz Makedonije. Gdje i kako je ona uspjela vidjeti kompromitirajuce slike, jer na svima uglavnom nosimo kacige i ne izgledmo pretjerano zainteresirani jedno za drugo.
Uglavnom, ona je mene zeljela upoznati, a on je njoj htio dokazati da su nase zabave sasvim bezazlene. Uspio joj je dokazati upravo suprotno. Kao prvo, ja sam reagirala tako kako sam reagirala i odmah joj je postalo sve jasno. Kao drugo, kao jedine dvije cure koje su bile tamo, Flavia i ja samo se pokazale u najgorem mogucem svijetlu. Blago receno pretjerale smo s alkoholom, kada je upoznala mene sjedila sam Arasu u krilu (Aras je prijatelj iz Istanbula i to je bilo cisto prijateljski), a kada je upoznala Flaviu uhvatila ju je usred dirty dancinga s nekim tipom.
Ta jadnica vjerojatno jos uvijek misli da je nasa organizacija Sodoma i Gomora.

S njim uopce nisam imala prilike razgovarati, a nisam niti htjela zapravo. Bila sam previse ljuta. Br.2 i ja cemo vjerojatno na svim slikama izgledati kao par, ali iducih nekoliko dana izmedu ans nije bilo apsolutno nista.

Te se veceri slavio Sebijev rodendan i bilo je razmjerno zabavno sve do trenutka kad br. 1 i njegova cura nisu dosli. Jednostavno nisam mogla vjerovati da ju je opet doveo. Ona nije tamo imala sto traziti jer kao prvo, nema nikakve veze s gradevinom, a mi smo clanovi udruzenja studenata gradevine, a kao drugo izgleda kao da se ne zna niti potpisati, tako da cisto sumnjam da ista studira.

Opet se ponovila ista prica sa mojom ocitom promjenom raspolozenja kad sam njih vidjela. Ovaj put su Rumunji donjeli palinku, tradicionalno rumunjsko pice slicno rakiji, za koju je Flavia rekla da je pravi lijek za sve. I tako smo si nas dvije dale oduska u alkoholu.

Ta je vecer za neke ljude bila nocna mora, a za neke ostvarenje svih snova. Sebi se izvrsno zabavio jer mu je bio rodendan i dobio je party iznenadenja.
Br.1 se u sobi svadao s curom, a ja sam na balkonu urlala na br.2. Htjela sam otici doma, u Zagreb jer vise nisam imala potrebe trpiti niti br.1 niti njegovu bolju polovicu, a jadan br.2 je bio jedina osoba koja se ansla u blizini. Jos uvijek mislim da mu je bilo placeno za to...

I tako s jedne i s druge strane je netko urlao, a drugi trbusni plesac je odlucio malo prisluskivati te se pravio dau kuhinji trazi pivu (iako mu je bila pred nosom). Flavia je dosla provjeriti je li sve u redu samnom i tako su se njih dvoje sreli u kuhinji i bila je to ljubav na prvi pogled...

Od tada je to bio tjedan u kojem sam bila dosadna treca osoba uz jedan ljubavni par. Od br.2 nije bilo apsolutno nikakve koristi jer iako je non-stop bio uz mene, nije davao nikakve naznake da je zainteresiran za nesto vise od pracenja u stopu.

S br.1 sam pokusala razgovarati. Objasnila sam mu da sam ja njga prije svega smatrala prijateljem i da sam dosla u Tursku (uz sve muke ovoga svijeta) da mu ne propadne razmjena za koju se toliko trudio najvise zbog toga jer postujem i njega i njegov trud. To je bila istina. Dugo sam razmisljala bih li uopce otisla zbog citave situacije, a i zbog duzine puta, ali gotovo me preklinjao da dodem. Sjetila sam se da je jos i u Makedoniji obecao da nikada necu upoznati njegovu curu.

Dakle njega cura ostavlja zbog mene i najlogicniji potez s njegove strane bi bio da mi je javio kakva je situacija i da ne dolazim. Na zalost, postala sam osoba koja shvaca, koja ima razumijevanja za druge koliko god oni sebicni bili. Naravno da ne bih dosla u tom slucaju...
Ali ne, gospodin je odlucio uciniti sve samo da zadrzi curu, ali nije mogao niti odoljeti zabavi tijekom noci.
Vjerojatno je ocekivao od mene da cu suradivati 100% i samim time je pokazao da on prema meni nema niti minimum postovanja.

On nije shvatio niti slova od toga sto sam mu rekla, samo me molio da ne radim probleme i da se ne vracam u Zagreb.
Rekla sam mu da problema nece biti pod uvijetom da je vise nikada ne dovode sa sobom. Odigrat cu svoju ulogu do kraja, a nakon toga ga vise nikada ne zelim vidjeti...
Te veceri ju nije doveo jer se niti on sam nije pojavio. Kada ju je vecer nakon toga opet doveo, ja sam se pravila da sam bolesna i nisam isla van. Pa i bila sam bolesna - povracalo mi se od njih.

Predzadnji dan dosla sam na genijalnu ideju. Mjesto zlocina je trebalo biti zenski wc, a zlocin sasvim jednostavan - kada bi ta cura otisla na wc, Flavia i ja bismo slucajno stajale ispred i prepricavale socne detalje iz Makedonije. On se njoj zakleo da se nisat nije dogodilo, ali mislim da bi bila sklonija povjerovati prici koju je slucajno nacula u zenskom wc-u.
U citavom tom tjednu nisam se osjecala bolje i vjerojatno nisam izgledala bolje. Spremna za zlocin... od kojeg sam odustala vec u startu. Kao prvo, on su kao simbioza - pratio ju je cak i do wc-a. Kao drugo, izvrsno sam se zabavljala s br.2, dok nas je br.1 ljutito promatrao sa strane. Na kraju se opet posvadao s curom i otisli su doma. Ma koga briga, njih dvoje zasluzuju jedno drugo...

Citav tjedan kad god smo se vracali iz vana, br.2 bi me otpratio do vrata sobe i meni je svaki put bilo na vrhu jezika da ga pozovem unutra. Ali nisam znala kako bi reagirao...
I onda kad me pitao da li bih mozda htjela prespavati kod njega, jedina pomisao je bila 'ajde konacno'. Priznao je da jednostavno nije mogao jer se bojao da ce povrijediti prijatelja, sto je meni bio do kraja glup razlog jer prijatelju je bilo ravno odavde do Australije sto i s kim ja radim.
Nazalost, kad bih ocjenjivala, br.1 bi cesto dobio 10/10. Br.2 bi dobio 2/10 samo zato sto je tako drag i simpatican. Inace ne bi bilo niti 1.

Ali zadnji dan s njim mi je bio super i uopce mi vise nije bilo stalo do toga hoce li br.1 ovesti svoju priglupu plavusu sa sobom ili ne.
Ipak, Flavia i ja smo morale zlobno iskomentirati njenu odjevnu kombinaciju koja se satojala od crnih tajica, crnih kratkih hlaca i crne majice, rozih tenisica, bijele jakne, ogromne roze torbe za fitness, roze trake za kosu... ma prosudite sami. Malo mi je falilo da joj svojim najnevinijim izrazom lica kazem kako je lijepo od nje da nam se pridruzila odmah nakon sata aerobica

Image and video hosting by TinyPic
Ovo na glavi je konjski rep na stranu. Obratite pozornost na nokte i nemojte smetnuti s uma bijelu jaknu i ogromnu rozu torbu za fitness.
Ja sam se zapitala sto je uopce vidio u meni ako ga privlace takve cure. Uostalom, ta niti jednom nije niti rijeci progovorila, samo se glupavo smijuljila. I bila je jako dobra prijateljica s one dvije iz organizacije.

S brojem 2 sam se zabavila kao nikad u zivotu i bas me bilo briga za ostatak svijeta. Dok se 'bolja polovica' pojavila u svom vjerojatno najboljem izdanju (koliko god njen ukus bio diskutabilan), ja sam se obukla kao za setnju gradom, a ne za zavrsni party. Odlican je osjecaj kad se super zabavljas i osjecas predivno iako si u trapericama i tenisicama. Jedino mi je bilo vruce sa salom oko vrata, ali alternativa je bila hodanje po svijetu s plavim vratom. Flavia ionako od pocetka tjedan nije skidala sal...

ovo bi bio moj limit, ostatak nekom drugom prilikom

19

srijeda

studeni

2008

Ravno do dna (1)

Ponekad je lakse kada vlastiti idiotizam zamjenite sa avanturizmom. Barem se bolje osjecate.
Kada imate 22 godine, zensko ste i odlucite sasvim sami putovati vlakom preko citavog Balkana, tu vise nema razmisljanja. Jednostavno ste idiot...

Vec od samog pocetka sve je krenulo krivo. Vlak za Beograd je kasnio gotovo 2 sata. Sjedila sam na peronu na koferu i jedino sto mi je kroz glavu prolazilo bilo je - idi doma, imas jos vremena!!!!
Ipak sam se ukrcala u vlak. U Beograd sam stigla oko ponoci i prespavala kod prijatelja. Zapravo ne bih mogla reci prespavala jer se toliko rijetko vidimo da smo pricali citavu noc.
Vlak iz Beograda za Istanbul je trebao krenuti u 8 i 40. U 8 i 30 stajali smo na peronu i pricali. U 8 i 40 i dalje smo stajali na peronu i pricali, razlika je bila jedino u kulisama - jedini vlak za Istanbul tog dana se polako, ali sigurno udaljavao. Cak i oni koji me jako dobro poznaju zapitat ce se iz kojeg sam ja razloga dolazila sve do Beograda da bih stajala na peronu i gledala vlak za Istanbul kako odlazi iako sam dosla na vrijeme?
Imam jako dobru ispriku. Valjda... Prijateljb iz Beograda je rekao da vlak s dva vagona jednostavno nije dovoljno velikih dimenzija za vlak koji vozi na relaciji Beograd-Istabnul, a taj vlak ionako uvijek kasni... postalo nam je sumnjivo kad smo vidjeli da 'vlak koji nije moj' odlazi tocno u isto vrijeme kad i moj vlak.
Oborili smo sve rekorde trcanja s ruksakom, koferom, vrecicama... potom i rekorde u nalazenju taksija... taksist je preksio vjerojatno sve prometne propise koji su ikada postojali... ali eto, stigla sam do iduce stanice prije vlaka i uspjela se ukrcati. Da barem nisam...

Posto nisam spavala citavu noc, a dobro je poznato da jedna osoba mog stupnja neodgovornosti tjedan dana prije puta ne spava jer jednostavno imaprevise toga za obaviti (a opet nekim cudom ne obavi nista), uzela sam kupe za spavanje i probudila se tamo negdje usred Srbije...
To je jedan od razloga zasto sam isla vlakom. Doduse krenula sam 3 dana ranije, no u ta 3 dana sam nadoknadila citavih tjedan dana nespavanja. Drugi razlog je naravno taj da me put do Eskisehira kostao sveukupno 100 eura. Avionska karta samo do Istanbula bi bila 300 eura. Razliku uvijek mogu potrositi za... pa jos jedno putovanje, naravno! Za svega 2 i pol tjedna idem u Wuppertal, Njemacka. No koga briga, zapravo. Vratimo se mi u srediste Srbije...

Nakon sto sam se naspavala citala sam knjigu koja zapravo nije mogla biti prikladnija - 'Pravi se da ovo nisi vidio'... Kada sam prvi put procitala tu knjigu imala sam neodoljivu zelju da i ja malo radim gluposti. Ovaj put sam je citala usred izvrsavanja te svete misije...
Nakon izmjenicnih perioda spavanja i citanja odlucila sam malo izvidjeti situaciju u vagonu.U kupeu do mene bio je par iz Zagreba koji je preko Istanbula putovao na Tajland (plan za skoru buducnost), na samom pocetku je bio kondukter iz turske koji je natucao Ruski i setao se po vagonu u kratkim hlacama (istina, grijanje u vlakovima je prejako), a na samom kraju vagona je bio neki decko koji uopce nije izlazio iz kupea.
Sve dok nije odlucio doci do mog kupea da pita dal mu posudim knjigu jer je vidio da citam. Posudila sam mu knjigu i ocekivala da ce otici, no on je samo priznao da ga moje knjige uopce ne zanimaju i da je zapravo htio razgovarati samnom jer sam mu se od svih ljudi iz vlaka najvise svidjela (a stvarno je imao ogroman izbor...).
Prvih pola sata sam ga slusala sa zanimanjem i sudjelovala u razgovoru. Iduca 4 i pol sata sam napadno zijevala, gledala na sat i uporno ponavljala da mi se spaaaaavaaaa... Ne moram niti napomenuti da sam ga slusala sa podjednakim zanimanjem kao i kloparanje vlaka. Ako ste sami u valku naputu koji traje 24 sata i obrati vam se osoba u narancastom s jednim dugim pramenom u inace kratkoj kosi... jednostano se pravite da pricate Madzarski. Nitko ne razumije Madzarski, a vjerujte, nitko si ne zeli priustiti petosatni monolog o Krishni. Osim toga, taj bezobraznik mi je rekao da sam osoba izuzetne inteligencije i srednje ljepote. Mozda sam povrsna, ali citav zivot sam zeljela da bude obrnuto.... Jos je kao procjenu moje dobi spomenuo broj 35! Nakon toga sam mu dala do znanja da ja neodgodivo idem spavati i da bi bilo lijepo od njega da se trenutno izgubi iz mog kupea...
Na granici Turske i Bugarske mom vlaku se prikljucio vagon iz Bukuresta u kojem su bili Flavia, Bob, Petrus i Sebi, moji najdrazi Rumunji (i gotovo jedini koje poznajem).
Nasli smo se tek u Istanbulu jer su svi vagoni zakljucani pa se ne moze prelaziti iz jednog u drugi.
U Istanbulu smo cekali da netko dode po nas i uputi nas kako da dodemo do kolodvora koji je na azijskoj strani i s kojeg polazi vlak za Eskisehir.
Ovaj put nisam vidjela puno od Istanbula, samo sam se propisno smrznula na katamaranu kojim smo presli Bospor.
Na kolodvoru nas je docekala prilicno losa vijest - sva mjesta u iduca 3 vlaka su popunjena i u Eskisehir mozemo stici tek vlakom koji krece u 11 navecer, a stigli bismo drugi dan ujutro.
Odlucili smo da idemo u prvi slijedeci vlak i da cemo, ako bude potrebno, stajati. Pokazalo se da vlakovi u Turskoj uopce nemaju obiljezena mjesta i da su osobe koje rade na zeljeznickom kolodvoru maloumne.
Nakon vise od 30 sati u vlaku, jos 6 sati nije predstavljalo bas nikakav problem i vrijeme smo kratili prepricavanjem svih novosti od zadnja 2 mjeseca koliko se nismo vidjeli.
Kad smo bili na sat vremena udaljenosti od Eskisehira, the Turak je zvao da se uvjeri da li stvarno dolazim :D

Iako je ovaj put bio pomalo traumatican, osjecala sam se sretno jer je zvao i nisam niti sekunde pozalila sto sam morala cuti sve tajne Krishna religije (ili kako god). Ne znam niti sama kako sam odjednom dosla od faze - draze mi je spavanje od njega do - trpit cu i Hare Krishnu samo da dodem do njega. I u tom trenutku stvarno mi je bilo drago sto se vec u Zagrebu nisam okrenula i odustala od svega...

A onda je vlak stao. Tih sat vremena sto je stajao iskoristila sam da naucim Sebija kartati remi. Prilicno dosadna igra ako se karta jedan na jedan. Uskoro nam je dosadilo i odlucili smo saznati zasto stojimo usred nicega, pogotovo zato sto smo prakticki proveli vec dva dana u vlaku i od cilja nas dijeli jos sat vremena.
Nakon nekih 2 i pol sata svi putnici vlaka su se udruzili i uspjeli zajednickim snagama sloziti recenicu na engleskom. Doduse, nije bas bila razumljiva, ali barem su si dali truda. Kvar na elektricnim instalacijama....
Kad smo vec izgubili svaku nadu, vlak je koncno krenuo! I vozio punih pet minuta.
Nakon jos jednog sata stajanja i nakon puno truda i muke od strene nasih turskii suputnika nesklonih stranim jezicima, objasnjeno nam je da se ispred nas dogodila teska prometna nesreca... Trebali smo izaci iz vlaka i cekati autobuse koji ce nas odvesti u prvi slijedeci grad gdje cemo morati pricekati novi vlak.

Kada smo usred nicega sjedili na koferima i cekali da se probudimo iz te nocne more, jedino sto me sprecavalo da ne pocnem histericno plakati bila je cinjenica da sam ziva. Mogla sam biti u tom vlaku ispred nas (tada srecom nisam znala da je taj vlak prevozio drva, a posto ja nisam drvo tesko da sam se mogla naci u njemu)...
Nakon jos jednog sata cekanja autobusa, pa voznje od pola sata, pa jos sat i pol cekanja drugog vlaka, pa jos sat vremena voznje vlakom, konacno smo dosli u Eskisehir.

Zapravo, uvijek sam mislila da cu u taj Eskisehir doci u velikom stilu... ako ste pazljivo citali, mozete samo zamisliti kako smo svi skupa izgledali nakon te 'pustolovine'...
Ali nakon sto sam se oprala, presvukla i nasminkala, to je sve bilo iza mene. A tjedan dana razmjene ispred mene :))



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>